U dvadesetak godina Ksaverom je ‘prošetalo’ devet hrvatskih ministara zdravlja! Većina ih je u fotelji provela prosječno dvije godine. Kažu da je to prosjek tranzicijskih zemalja, ali ta kratkoća ‘vladanja’ vjerojatno je i razlog što se u tom uvijek osjetljivom, turbulentnom i zahtjevnom resoru ne događa ništa što bi išlo na ruku pacijentima i zdravstvenim djelatnicima koji neprestano ponavljaju kako uvijek može biti gore! Naprosto, samo što upoznaju resor, a onda rikverc - i tako godinama.
I novi ministar, Siniša Varga, koji je iz HZZO-ove sjeo u ministarsku fotelju bit će u njoj samo malo više od jedne godine, uzme li se u obzir da slijedi i politički godišnji odmor. No, za razliku od dosadašnje direktorske funkcije, u kojoj mu je najvažniji posao bio kako racionalizirati potrošnju, kome uzeti, a kome dati, uvjeriti bolnice da mogu od kune napraviti tri, a pacijente da su liste čekanja neopravdane, Vargu ministra čeka mnogo teži posao - onaj politički u kojem će teško ‘kihnuti’ a da to ne izazove epidemiju nezadovoljstva. Naprosto, ministri su ti koji su prvi na udaru kritike, o čemu može svjedočiti njegov ‘umorni’ prethodnik Rajko Ostojić.
Kao ravnatelj, Varga se u nekoliko navrata zamjerio uglavnom pacijentima jer im je mijenjao prava bez jasnih obrazloženja. Vjerojatno je baš zbog toga, nakon objave da je dosadašnji ravnatelj HZZO-a postao ministar, među prvima reagirala Udruga hrvatskih pacijenta. Kažu - s Vargom je komunikacija gotovo nemoguća. Boje se da će istu politiku ‘ponijeti’ i u Ministarstvo, a time će, po njima, ‘ubiti solidarni javni zdravstveni sustav i tajkunizirati ono što ne bi smjelo ići u tom smjeru’.
Zašto pacijenti misle da bi Varga mogao biti pogrebnik solidarnog zdravstva? Razlog je prije svega njegova retorika u kojoj nerijetko inzistira na ‘isplativosti’, a bolesni po defaultu nisu isplativi. Također, nekim je odlukama navukao bijes pacijenata - primjerice, kad je ukinuo pravo na baterije gluhim i nagluhim osobama ili kad je nedavno preko noći skinuo s liste skupih lijekova one za liječenje hepatitisa C, a trošak prebacio na bolničke, već desetkovane proračune. Očito, Varga ministar morat će poraditi na komunikaciji želi li ‘popraviti’ imidž Varge ravnatelja HZZO-a. Bolesni su uvjereni da je novi ministar skloniji kapitalu nego bolesti, što on, dakako, odbija i tvrdi da mu je cilj povećati kvalitetu usluge i smanjiti nepotrebne troškove, što u hrvatskim uvjetima zvuči kao science fiction. Varga sjeda u vruću fotelju, a pred njim je i vruća godina u kojoj će imati brojna otvorena pitanja.
S jedne strane, trebao bi barem početi realizirati tzv. master plan, a prije toga obaviti kategorizaciju i akreditaciju bolnica, što je preogroman posao nakon kojeg će uvijek biti nezadovoljnih. Također, novi je ministar uvjeren da izlaskom iz riznice HZZO može dobiti sve kune koje mu po zakonu pripadaju, što bi bilo dostatno za kvalitetnije vođene sustava, u čemu će žestoku bitku voditi s kolegama iz Ministarstva financija. Svi ministri zdravstva kad sjedaju u fotelju obećavaju ‘slatke bombone’, no kad odlaze, građanima uglavnom ostaje realnost sve dužih lista čekanja, manja prava i lošija dostupnost zdravlju. Može li Varga u samo tristotinjak dana drastično promijeniti situaciju u hrvatskom zdravstvu? Teško, a zdvojnim i preplašenim građanima bilo bi dovoljno da ne bude još lošije!