Web dizajner, public relation agent, kreativni direktor, copyrighter, life couch, event menadžer, sommelier, arhitekt interijera, japanski kuhar... Tko bi više znao sva ona šminkerska zanimanja koja se u našim novinama pojavljuju na popisima poslova budućnosti, uzbudljivog doba globalizacije i naprednih informatičkih tehnologija, svijeta kojim vladaju oni s posebnim znanjima i vještinama.
Takvo jedno radno mjesto otvorilo se nedavno u Splitu, a na javni natječaj javilo se više od stotinu zainteresiranih. Mladi, obrazovani, željni izazova, neustrašivi pred konkurencijom, voljni gaziti preko leševa i živjeti s uredskim stresom, poslali su svoje nacifrane životopise, diplome i domovnice i sada grizu nokte, dvojeći jesu li učinili sve što je trebalo, ili bi ipak trebalo potegnuti vezu, da se za tri i po hiljade kuna uhljebe kao čistačica u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika.
To se zove ambicija. Kraj sve korporacijske otmjenosti, svilenih kravata, koktela i Blackberryja, seksa i grada, čini se da ljudi ipak vole jednostavniji život i na cijeni su još uvijek zanimanja koja ne traže aktivno znanje engleskog i rad u PowerPointu. Daj im plavu kecelju, gumene rukavice, metlu i Cilit Bang i njima ne treba ni kancelarija ni službeni automobil, ne pitaju ni za sushi ni za sashimi, fućka im se i za barrique i za gran cru. S novim Windowsima oni rade isto kao i sa starima. Operu ih spužvom i toplom sapunicom.
Skromna državna služba, sobičak bez prozora i rešo s otučenom džezvom: stotinu Splićana za svoju sreću ne traži više od toga. Namještenje čistačice u Muzeju njihov je hrvatski san. Za to su se borili. Kao i obično, branitelji i invalidi imat će prednost kod zapošljavanja. Za njihove ratne zasluge, domovina će ih odlikovati Redom Danice s likom Mister Muscola.
A selekcija će biti vrlo oštra. Među mnoštvom kandidata što se smatraju sposobnim za zahtjevnu zadaću čistačice i spremni su moralno i materijalno odgovarati za higijenu Arheološkog muzeja, kao osobita se neobičnost ističe da je desetak muškaraca i jednako toliko visokobrazovanih. Dobro, muškarce se ipak pretjerano ne spominje, jer tu vreba zamka političke nekorektnosti. Zbog načela rodne jednakosti uljudno se pretvaramo kako ne nalazimo čudnim da bi muškarac mogao biti čistačica, premda privatno mislimo da takvi postoje samo u gay fantazijama. Razumnije je praviti se zapanjen da je netko završio vanjsku trgovinu, agronomiju, građevinu ili veterinu, pet godina trčao po predavanjima, skupljao potpise, mučio se sa seminarima i kolokvijima, a sestra mu tipkala diplomski, da bi on ili ona naposljetku osvanuo brišući prašinu i ribajući podove.
Ali, baš ovo meni se čini sasvim logično. Da je riječ o čistačici u općini, zemljišnom uredu ili kakvom knjigovodstvenom servisu, visoko obrazovanje nalazio bih besmislenim i suvišnim. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, na drugoj strani, htjeli, ne htjeli, traži učenu čistačicu. Ne može tu netko s ulice doći i mahati krpom. Riječ je o dragocjenim izlošcima, materijalnim tragovima našega slavnog hrvatskog imena u dalekoj prošlosti. Naš je identitet, takoreći, u pitanju i nevična ili, Bože sačuvaj, zlonamjerna čistačica mogla bi napraviti nesagledivu političku štetu. Ne znam je li se o tome razmišljalo, ali ja bih svakako napravio i policijsku provjeru kandidata.
Jer što bi se, na primjer, moglo dogoditi. Uzme žena čistiti neki osjetljivi kameni ulomak sa starohrvatskim pleterom i glagoljicom, žustrije ga malo istrlja Arfom i eto ti ga vraže. Otišao i pleter i glagoljica, nemaš više čime dokazati da smo mi od stoljeća sedmog ovdje. Ili, još gore, čistačica krene glancati eksponat na kojemu je dosad pisalo kralj Tomislav, pa ga glanca i glanca i odjednom se otkrije da zapravo ne piše kralj Tomislav, nego, šta je znam, car Dušan. I tek tada dođe policija, napravi, što se kaže, izvide i radnje, odvede inkriminiranu na obavijesni razgovor, gdje ona napokon, kroz suze prizna da je tajna agentica, da se zapravo zove Leposava Garašanin i da su je na mjesto čistačice u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika ubacili po nalogu Srpske akademije nauka i umetnosti.
Kojekakve bi strahote mogla napraviti pogrešna osoba na ovome odgovornom mjestu. Mnogo je dušmana koji samo čekaju priliku da oskvrnu svetost Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, ali zaista to i ne mora bili zločesto i hotimice, nego samo tako, zbog gluposti ili neznanja. Zamislite samo, molim vas, sljedeći prizor. Čistačica odluči oribati pod Muzeja. Nađe ona krpu i prikladno duboku posudu, natoči vode, dolije deterdženta i krene pomalo, od jednog zida, na koljenima se natraške pomičući prema suprotnom, marljivo brisati, ispirati krpu i cijediti je nad maštilom.
Međutim, u neko doba iz ureda izađe ravnatelj poštovane ustanove i samo što je vidio što čistačica čini, krikne od užasa.
“Anđo, srce ti Isusovo, pa jesi li ti normalna?!”
“Molim, direktore?” začudi se čistačica Anđa nevino, mičući znojan pramen s čela.
“Gdje si to vodu ulila?” kaže on.
“Pa u maštil”, odgovori ona, tek sad se malo bolje pogledavši korito puno smeđe, prljave vode.
“Pa nije to maštil, Anđo”, objasni joj ravnatelj. “To je krstionica kneza Višeslava...”
Ustvari, kad bolje razmislim, mjesto čistačice u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika zaista traži jednu odgovornu, obrazovanu, moralno ispravnu i politički pouzdanu osobu. Na primjer, mene. Nisam se, istina, kandidirao i već je prošao rok za predaju dokumenata, ali s tim ne bih trebao imati problema. Imam jednog zemljaka koji mi to može urediti mimo procedure. Moćan je čovjek, radi kao državni tajnik u Ministarstvu... nije važno. Sad ću ga nazvati...
E, ovo baš nisam očekivao. Zovem ja maločas zemljaka i počnem mu objašnjavati: “Stari, ne znam jesi li vidio u novinama, ovih dana je izašao natječaj za čistačicu u Muzeju hrvatskih arheoloških...”, a znate što on meni kaže na to? Prekine me uzbuđeno i s nadom u glasu upita:
“Jesam li prošao?”