Izraz je svakodnevno u upotrebi, čut ćete ga na ulici i u kafiću, od poznatih i nepoznatih, stručnih i nestručnih, svi ga izgovaraju s velikim samopouzdanjem i važnošću, gotovo svečano. Potreban nam je, kažu, rebalans proračuna. Puna su nam usta tih osam slogova: re-ba-lans pro-ra-ču-na. Izjutra u gradskom autobusu, zametne li se među još snenim putnicima rasprava o ekonomskim prilikama u zemlji, tko je ostao bez posla, a tko još uvijek dobija plaću, vozač, kao vrhovni autoritet u kolima, u jednom trenutku pogleda u retrovizor s obješenom krunicom i svima objavi veliku istinu da nam nema sreće bez rebalansa. Pa i blagajnice u samoposluživanjima, dok vam vraćaju kusur, tvrde jednaku stvar. Krenete li razgovarati s majstorom koji vam je došao popraviti bojler, možete se okladiti da će se on naposljetku uspraviti na ljestvama i sa šrafcigerom u podignutoj ruci, kao neki Mojsije u kombinezonu od trliša, proročanski kazati:
“Rebalans proračuna, moj gospodine. To ili ništa!”
Politika nam često tako ugura u govor nekakvu bizarnu stranu riječ i jedno vrijeme ona bude neobično omiljena u narodu. Ušulja nam se u uho kao nekakav blesavi refren kojega se ne možemo otresti. Kao slaboumni ljetni hit, jedne sezone svi pjevamo o transparentnosti, druge o sukobu interesa, treće rebalansu, a da nitko zapravo ne zna ni otkud nam je to došlo ni što točno znači. Trubimo o rebalansu proračuna kao što ćelavi hare krišne ponavljaju svoja dva stiha na uglovima ulica, a da se nikad ne upitamo, čekaj, majku mu, zašto ja govorim ovako smiješno i čudno? Kakva je to uopće riječ - rebalans? Nikada prije nisam je upotrijebio niti sam primjećivao da mi ona nedostaje, kojim je zagonetnim putem ona postala ovako učestala i važna?
Jutros mi je to došlo. Netko je kazao rebalans, a ja sam se u mislima iznenada zaustavio i osjetio se neobično, kao da sam obukao gaće naopako. Čuo sam ili pročitao riječ nekoliko tisuća puta i prvi put postao svjestan da ona zvuči kao budalaština iz self help literature. Kao da mi priučeni life couch, kojem su inače ostala još tri ispita na višoj ekonomskoj, truća nekakvu alkemiju o ravnoteži kozmičkih sila i pravilnom omjeru životnih sokova. Mudrujemo o rebalansu, umjesto da lijepo, hrvatski rečemo da je netko nesposobni zvekan koji ne umije jednostavnim računskim operacijama složiti novac u državnoj blagajni i uštimati da mu rashodi nisu veći od prihoda.
Latinska je riječ tu samo da sakrije da se ministar Ivan Šuker ne zna služiti džepnim kalkulatorom, a kritičari iz opozicijskih klupa neće to otvoreno kazati jer ni sami nisu sigurni da bi bili spretniji s rečenim uređajem. To je upravo sva istina o takozvanom rebalansu državnog proračuna. Naprosto, nešto su morali izmisliti da bi opravdali dvadeset hiljada plaće.
Rebalans je politička opsjena, besmislica, abrakadabra kojom bi vlast trebala materijalizirati novac kojeg nema, kao mađioničar kada izvuče bijelog zeca iz praznog šešira. Publika voli ovakve predstave. Oduševljeno aplaudira, topće nogama i viče “Bravo!”, premda svatko od njih zna da svijet tako ne funkcionira, suprotno je zakonima fizike. Bijeli zečevi se ne pojavljuju tek tako, ni iz čega. Podijeliš li ih umirovljenicima, uzeo si ih zaposlenima. Nema načina kojim bi mogao ugoditi i seljacima, i medicinskim sestrama, i balerinama, i sveučilišnim profesorima, brodograditeljima i braniteljima. Žalosna je istina, nema zečeva, golubova, svilenih rubaca i papirnatog cvijeća za sve.
Umorni mađioničari u otrcanim frakovima pokušavaju nam prodati staru sajamsku magiju, a mi im još naivno želimo vjerovati, premda su trikovi sve šeprtljaviji. Jednostavno, i za njih i za nas, za vozača u autobusu, blagajnicu u samoposluživanju i majstora Mojsija na ljestvama, bolan je trenutak otrežnjenja, završetak iluzionističke priredbe i otkriće da je stvarnost sa svojim fizičkim neumoljivostima ostala jednaka, da su dva i dva još uvijek četiri.
Međutim, stigli smo do kraja. Nema više. Predstava je gotova. Koliko god računali, ne štima. Nemamo novca za golemi državni aparat, za crne limuzine, cvijeće i večere, slike i sagove, za bezbrojne nećake Luke Bebića i načelnike općina koji su plaćali intelektualne usluge suprugama. Netko bi od njih morao otpasti, skinuti se s državne kase i pokušati, za promjenu, nešto pošteno zaraditi. Trenutak je da se svatko od njih upita je li zaista nužan za našu zajedničku stvar, jedinu nam i vječnu domovinu Hrvatsku, ili bi jednostavno trebao, da oprostite, odjebati.
Ona osjećajna gospođa, za početak. Što će nam ona? Potpuni je promašaj držati nju za premijerku. Netko s takvim bogatim duševnim doživljajima trebao bi pisati ljubavnu liriku za Danijelu i Grašu. Ministar Milinović, lički Bruce Lee, neka ode snimati akcijske spektakle. Gotovo bi svatko njih u Vladi, ako mene pitate, mogao razmisliti o drugom zaposlenju. Pogledate li televizijski dnevnik, u trideset minuta programa čak bi i najdobronamjerniji našli petnaest lica za koje nije jasno koje su zapravo njihove zasluge za državu i narod, barem da nisu radili izravnu štetu, ako već od njih nije bilo vidljive koristi.Fotografski je objektiv Ivana Šukera prije neki dan uhvatio u trenutku velike razdraganosti. Čovjek se slatko i od srca smijao i veseljem zarazio nekolicinu kolega ministara što su sjedili do njega u saborskoj dvorani. Povod ministarskog kikota ostao nam je nepoznat, ali možete ga pretpostaviti. Ta hrvatska, kako se zove, Vlada, to je sada stvarno sjajan vic. Ne viđa se uistinu često da su ljudi tako skromnih kapaciteta dospjeli tako visoko.