Na granici ili u susretištu vjernika

Svećenici zapadnog dijela Križevačke biskupije na svom sastanku u Stojdragi 6. studenoga posebno su razmišljali o identitetu hrvatskih grkokatolika.

To je razmjerno mali dio Katoličke crkve u hrvatskom narodu koji je u cjelini te Crkve premalo poznat.

Uvijek iznova treba isticati da oni priznaju rimskoga papu Petrovim nasljednikom na čelu cijele Crkve, da imaju sasvim isto vjerovanje, istu Bibliju i iste sakramente, da im biskupa imenuje papa i da im je u našoj zemlji metropolit zagrebački nadbiskup, sada kardinal Bozanić.

Ali mnogi se Hrvati zbune kad ih vide da se križaju s tri prsta, da za svećenike uzimaju i oženjene muškarce. To u našim nemirima izaziva nesporazume.

Koji je onda smisao njihova postojanja u cjelini hrvatskoga katolištva? Jesu li ostatak nečega što mora iščeznuti ili znak koji treba iznova prepoznavati?

Činjenica je da su crkveni zakoni u Križevačkoj biskupiji uglavnom onakvi kakvi su u cijeloj crkvi i na Istoku i na Zapadu vladali u prvom tisućljeću. I sve to i sada sa svim razlikama potvrđuje rimski papa.

Na hrvatskom području možda se brzo zaboravila glagoljaška baština, zapravo istočna varijanta rimskoga obreda koja je na narodnom jeziku sve do Drugog vatikanskog koncila tu posebnu baštinu u znatnoj mjeri čuvala.

Današnji vjernici Križevačke biskupije koji kao grkokatolici zajedno s rimokatolicima čine cjelinu hrvatskoga katolištva, moraju se doživljavati kao bogatstvo koje treba sačuvati i znak koji na nešto važno ukazuje.

Ukratko: Hrvatska nije granica koja bi dijelila kršćanski Zapad od kršćanskoga Istoka, nego susretište na kome se obje tradicije, grčka i rimska, u izvornoj vjernosti rimskom papi, što su u prvom tisućljeću priznavali i svi sadašnji pravoslavni, naviješta mogućnost obnove kršćanskog jedinstva.

Tako Hrvatska nije granica Istoka i Zapada, nego vlastito središte tog posebnog svijeta, uvijek ugroženog, ali također uvijek mogućeg zajedništva.