Kava s Petrovom i kava s Plenkovićem, to su dva prioriteta SDP-a u doba Davora Bernardića.
SDP je stranka koja je prije imala neke logične ambicije, na primjer osvojiti vlast na izborima, imati svoga gradonačelnika - recimo u Zagrebu, srušiti vladu ili joj barem otežati, povesti prosvjede, zauzeti se za vrijednosti dijela građana, reagirati oštro u određenim svjetonazorskim stvarima, izjasniti se o glavnim političkim i ekonomskim izazovima, slati najjače ljude u javne polemike.
Nekad više, a češće manje uspješno.
No, danas se stranka zadovoljava malim stvarima, gotovo gestama.
Dvije kave, molim. Hoćete mlijeko? Ma ne treba.
Predsjednik SDP-a, nije to preuveličavanje, posljednjih mjesec dana bavi se najviše dogovaranjem ili bolje reći utjerivanjem dva konkretna sastanka, dvije "kavice": jedne s predsjednikom najjače stranke u Hrvatskoj, premijerom Plenkovićem, i druge s njegovim koalicijskim partnerom Petrovom. Daje izjave, šalje im poruke, piše pisma, ukratko gnjavi ljude koji čak imaju nekog konkretnog posla, da ga hitno prime i s njim porazgovaraju.
O čemu?
Ne, ne kani im - koliko je poznato - postaviti ultimatum, nema za njih spasonosnu ideju, ne nosi im potpise s kojima će srušiti njihovu Vladu niti je realno da će im prenijeti dotad strogo skrivanu tajnu koja bi im mogla biti od koristi u daljnjem radu. Bernardić se samo želi sastati, dodati sebi na važnosti, dati si potvrdu da je i sam na njihovoj razini, i po svaku cijenu obaviti dva, prema svemu sudeći isprazna razgovora koje bi onda predstavio kao vlastiti doprinos "normalizaciji", kao odgovoran pokušaj političara "novog kova" da u zatrovanu politiku unese "prijeko potreban dijalog".
Dijalog o čemu točno? Pa evo, da indiskretno zavirimo u Bernardićevo pismo Plenkoviću: o tome kako "obiteljsku sreću prožeti vjerom u bolju i uspješniju Hrvatsku" i o tome "kako godinu obilježiti odgovornošću za očuvanje i podizanje demokratskog i ekonomskog standarda u našoj domovini".
Bernardićevo djelovanje u politici zasad je najbliže ponašanju nekog nametljivog novog diplomata iz države srednje važnosti koji je tek došao u Zagreb, a već ga cijeli diplomatski zbog i orkestar trača da je naporan jer im se ne skida s telefona i e-mailova. Nikad im ništa zanimljivo ne kaže, ali ih non-stop želi vidjeti.
Ulogu vođenja jedne od dvije stožerne stranke u državi, trenutačno čak najodgovornije jer formalno i dalje predvodi opoziciju koja mora stalno kontrolirati vlast, tu je ulogu Bernardić shvatio kao rijetku protokolarnu počast. On je kao kakav gledatelj koji se dograbio VIP ulaznice pa sad svoje omiljene glumce može gledati izbliza, iz svečane lože.
Doista, Bernardićevo pismo Plenkoviću neka je vrsta političke dijagnoze, nije to obična, protokolarna božićna čestitka. A do tako ozbiljne dijagnoze (zapletaj ciljeva) vjerojatno je došlo zbog pretjerivanja s terapijom: jest da je "virus Milanović" bio pogubno zahvatio SDP, ali možda se prije tako drastičnog liječenja Bernardićem ipak moglo pokušati s nekim laganijim tabletama.
Bernardić, lijek nove generacije, djeluje naime tako da stanje preokreće iz jednog u drugi ekstrem: ako je recimo prije njegove primjene u SDP-u bila dijagnosticirana politika isključivanja, terapijom se ne dolazi do politike uključivanja, nego ekstremnije od toga, do politike uvlačenja. Ako se prije režalo, sad se umiljava. Ako su se prije pravili važni, sad uvjeravaju da su nevažni. Ako su prije bili protiv svega, sad nisu ni za što.
Bernardićevo uvaljivanje Plenkoviću još bi se i moglo pravdati kao neka početnička greška u komunikaciji da se ne radi o političaru koji već 15 godina radi samo na tome da jednom preuzme najvažnije funkcije u državi. Pa mogao se kroz sve to vrijeme skulirati barem toliko da se ne raspameti kod prve prilike da se s memorandumom i službenim pečatom može obratiti kao predsjednik predsjedniku.
Trenutačni predsjednik SDP-a glavni je nositelj naivne i pogrešne ideje, koju se čak želi unaprijediti u trend, a to je misao da u politici valja samo rušiti zidove, brisati razlike, snižavati polemike, stišavati sve sukobe, o svemu postizati dogovore i konsenzuse, u svemu se slagati i u svemu svi sudjelovati, aktivno ili pasivno. Apsurdno je misliti da se na taj način može graditi proboj ili dugoročan uspjeh. Takva "politika" okuplja same nagodbenjake, ljude najniže razine političke i svake druge inventivnosti, osobe strogo suspregnutog javnog izričaja, sklone dogovaranju sa strane, postizanju dealova, pružanju i vraćanju političkih usluga.
To je trud koji ne uzvraća pravim rezultatima, ali ipak zahtijeva velik angažman. Za to vrijeme nema vremena tražiti idealne kandidate za pobjedu u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Dubrovniku ili drugdje u Hrvatskoj.
I zato je Bernardić za mnoge idealan predsjednik SDP-a. Kandidat kojega bi svaka stranka poželjela za predsjednika. Protivničke stranke.