Nova američka administracija još se nije ni uhodala a već je izazvala kaos brzim promjenama koje uvodi u SAD-u. Brzo bi Trump mogao krenuti i u ispunjavanje preostalih obećanja, onih da će razbucati mneđuarodne organizacije. On ni tijekom kampanje, a ni u prvih deset dana na vlasti nije krio da preferira bilateralne dogovore s ostalim državama, naravno prema američkom interesu i uvjetima, umjesto djelovanja putem multilateralnih organizacija. U UN-u strahuju da će im smanjenjem financijskog doprinosa Washington zadati težak udarac. Europska unija strahuje da će američka vlada, umjesto potpore jedinstvu i prosperitetu Europe, ohrabrivati one koji žele raspad EU. A stradati bi mogao i NATO, najmoćniji vojni savez na svijetu za koji je prije nekoliko dana Trump rekao da je "zastario".
Ne samo slabljenje Europske unije nego i bilo kakvo dovođenje u pitanje načela kolektivne obrane putem NATO-a može nanijeti velike štete cijeloj Europi. Istina je da se europske države i njihovi čelnici ionako ne slažu međusobno, da sve više imaju stvari koje ih razdvajaju nego spajaju, da nestaje solidarnost i između samih europskih država. Zbog toga bi sve te države najprije trebale pogledati sebe, a tek onda pokazivati prstom prema Washingtonu koji dovodi u pitanje solidarnost i savezništvo koje je omogućilo ujedinjenje Europe. Trump je svojim odlukama o izbjeglicama i zabrani putovanja u SAD za neke većinski muslimanske države zaprepastio mnoge u Europi. No, ima i dosta onih koji na takvo ponašanje gledaju s odobravanjem, pa i ljudi koji su na vlasti u nekim državama članicama Europske unije, a ne samo ksenofobnih i ekstremnih stranaka. Koliko god se Europljani pozivali na jedinstvo i zajedništvo, ono je sada više upitno nego bilo kada u povijesti. Zato će svatko tko bude htio produbiti podjele unutar EU naići na plodno tlo, osim ako se nešto brzo ne promijeni.
NATO je nešto drukčija priča nego Europska unija. Tamo je SAD i do sada dominirao kao hegemon. Imao je glavnu riječ, ali je ipak uvažavao i mišljenje drugih. U toj se organizaciji uvijek odlučivalo jednoglasno. Svatko ima mogućnost veta za bilo kakvu odluku, bez obzira na veličinu države, moć svoje vojske ili financijski doprinos. Tako je Grčka blokirala ulazak Makedonije u NATO i nije pomoglo to što su se Amerikanci snažno zauzimali za prijem te države. Konsenzus o intervenciji protiv Miloševića gradio se godinama. Konsenzus o intervenciji u Iraku nije postignut nikada. Zbog tog načela konsenzusa NATO je izuzetno spor u donošenju odluka. Zbog te sporosti često se čini nedjelotvornim, pa i zastarjelim. Ocjene da je NATO zastario, čak i nepotreban, pojavile su se odmah nakon pada Berilnskog zida. Kako je i stvoren za obranu zapadnih saveznika u Europi od mogućeg napada iz komunističkog bloka, nakon pada komunizma i ujedinjenja Europe postavilo se pitanje zašto više trošiti za NATO jer nema potrebe. I Rusija je postala partner, a mnoge bivše komunističke države učlanile su se u NATO.
Međutim, NATO je danas drukčija organizacija. Ona se promijenila i prilagodila novim sigurnosnim prijetnjama u svijetu. Našla je svrhu svoga postojanja. Intervencijom u BiH, a zatim na Kosovu dokazala je da može poslužiti za zaustavljanje krvavog konflikta na tlu Europe, a zatim i izgradnji mira. Te su intervencije bile “izvan svog prostora”, ali je u to vrijeme u pitanju bila i sigurnost članica NATO-a zbog opasnosti od proširenja sukoba. Neki su to nazvali i humanitarnim operacijama jer je zaustavljano etničko čišćenje. NATO djeluje i u borbi protiv pirata na otvorenom moru i sprečavanju kibernetičkih napada. U borbi protiv terorizma NATO nema neku važnu ulogu, a postoje i razlozi zašto je tako. Prvo zato što se u toj borbi mora djelovati brzo, a NATO to ne može. Drugo, jer terorizam nije toliko vojna prijetnja koliko je sigurnosno-policijska. No, i u toj borbi NATO pruža logističku potporu, gdje god je to moguće.
Ako se države članice slože, može NATO i u tome imati važniju ulogu. Mišljenje da je NATO “zastario” zato može poslužiti za reforme i prilagodbu, a ne kao argument za dovođenje u pitanje postojanja toga saveza i načela kolektivne obrane, prema kojem se napad na jednu državu smatra napadom na sve saveznike. Imajući u obzir ponašanje Trumpa, njegov ego i potrebu da dokaže da je on u pravu, možemo biti zabrinuti i za sudbinu NATO-a. Možemo zamisliti kako će se Trump ponašati na budućem summitu NATO-a kada bude govorio neki šef vlade čija država za obranu daje manje nego što stoji Trump Tower. Donald Trump nije prvi američki predsjednik koji traži da drugi plaćaju više za obranu. To su zapravo govorili gotovo svi njegovi prethodnici, kao i svaki glavni tajnik NATO-a. Bez obzira na to, jedino četiri europske države izdvajaju za obranu dva posto BDP-a, koliko je okvir koji je zacrtao NATO. To nije doprinos NATO-u, već svojoj obrambenoj moći koja se u slučaju potrebe može staviti na raspolaganje NATO-u. Sjedinjene Američke Države u ukupnom izdvajanju svih članica NATO-a za obranu imaju udio od gotovo 70 posto. Britanci su drugi. I po tim podacima ispada da je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker bio u pravu kada je rekao da čak i “jato pilića” izgleda kao borbena jedinica u odnosu na snage Europske unije.
Europski saveznici u NATO-u pozdravili su stavove Trumpovih ministara koji se bave pitanjima sigurnosti i vanjske politike, poput generala Jamesa Matisa. Oni su bez dvojbe podržali NATO. Međutim, sam Trump je nepredvidiv. Britanska premijerka Theresa May na nedavnoj je zajedničkoj presici u SAD-u izjavila da je Trump dao “100-postotnu potporu NATO-u”, ali to je rekla ona, ne i Trump. Na smjer kojim će ići NATO i na njegovu sudbinu zato će još trebati pričekati.