Konferencija za novinare potpredsjednika Vlade i ministra financija, koja je trebala razjasniti nejasnoće oko mjera koje namjeravaju poduzeti za smanjenje prekomjernog proračunskog deficita i, šire, otklanjanja makroekonomskih ravnoteža, otkrila nam je da ljudi koji se brinu o državnim financijama definitivno nisu skloni pojednostavljivanju situacije. Naravno, nije samo po sebi loše to što netko nije sklon jednostavnim i potpuno jasnim potezima. Psihologija je davno dokazala da smo mi, ljudski rod, prečesto skloni simplifikacijama koje nam u svakodnevnom postupanju najčešće pomažu, ali nas ponekad mogu dovesti u opasnost samo zato što smo odbijali razmišljati a) slojevito i b) o detaljima.
Nažalost, raspršenost i složenost novih “mjera” kojima se pokušava odgovoriti deficitu i drugim makroekonomskim neravnotežama nekako ukazuje na to da se kreatori ekonomske politike više ni ne pretvaraju da imaju jasnu viziju krupnih, strateških poteza koji nas mogu dovesti na stazu gospodarskog rasta, nego jednostavno mrcvare svugdje pomalo ono što je pretežito već iscrpljeno. I, k tome, u tom svom sitnom vezu odašilju zbunjujuće ili, blago rečeno, nejasne poruke. Kad govore o dugu javnih poduzeća i “jasnoj namjeri Vlade da se izvrši još jedan dodatni pritisak” na restrukturiranje HŽ-a, HAC-a, HC-a…, odmah se otvara pitanje ima li tu išta više od namjere. Kakav točno pritisak, koliki, zbog čega…? Isto vrijedi za smanjivanje broja agencija kroz spajanje njih “barem deset”. Ništa tu još nije jasno; ni to što će biti od spajanja, kao ni to što je moguće te što bi bilo korisno, a što kontraproduktivno.
Posebno valja upozoriti kako u vremenu kad se rezovi i uštede čine kao neminovnost, Vlada iz čista mira uspijeva zboriti i o nekim “uštedama” koje su zapravo ništa drugo nego smanjenje prihoda. Srezat će, navodno, 330 milijuna parafiskalnih nameta, smanjiti vodni doprinos… I to će, tvrde, donijeti uštede. Kome? Kako? Koliko? Zašto uopće pričaju u kontekstu deficita o takvim “uštedama”? Nisu li to trebali ostaviti za neku drugu presicu?
Zaključno, je li se uštedom naziva i novo cijeđenje novca iz javnih poduzeća ili bi bilo poštenije reći kako se zapravo radi o slabljenju financijskih pozicija javnih poduzeća zato što država nije bila dovoljno štedljiva? Je li ovo teško pitanje? Nemojmo se zavaravati.
Ne treba biti pregrub. Nije njima lako. Ali ipak, zar je previše očekivati nešto više konzistencije?