Nekad se za ideale, stavove i uvjerenja borilo, čak i ginulo, ako ne do Lepoglave ili Gradiške, tada barem do izbacivanja iz kruga visokog utjecaja, iz povlaštenog društva gdje se uživaju privilegije i osjeća se uglavnom komforno. Postoje različiti primjeri žrtvovanja za uvjerenja; nekima, poput Vlade Gotovca, Marka Veselice i drugih časnih boraca, i danas ljudi s osjećajem poštovanja dođu na grob, tamo ostave cvijet i nakon toga se osjećaju dobro, toplo i ispunjeno.
Danas je, međutim, dosegnut ili, bolje reći, srozan standard toliko da se za tobožnja uvjerenja u politici po novome dovoljno zauzimati do krajnje konzekvence - protestnog glasovanja na sjednici nekakvog predsjedništva nekakve stranke. Davno heroji, danas uvrijeđene gospođe.
HDZ-ova šestorka protiv Istanbulske konvencije tugaljiva je slika razine intelektualne upornosti, građanske hrabrosti, političke ideje i društvene odgovornosti. To je smiješan, a u određenom smislu čak politički tragičan trenutak za Hrvatsku.
Naime, toliko smo uvjereni u naše stavove da ćemo, eto, tamo gdje to nije presudno dići ruke protiv, a to što taj naš glas protiv ne može i neće promijeniti ništa, a mi smo toga jako dobro svjesni, e to nas dalje ne zanima.
Jer, građani su u međuvremenu preodgojeni i naviknuti na novu generaciju “heroja” i na njihove sužene ambicije i domete: junaci, dakle, više ne moraju biti stameni ljudi koji će žrtvovati svoj standard, pristati da im se možda suzi prostor djelovanja, koji će podnijeti biti izgurani na marginu, koji će riskirati bilo što, neće odustati od stava, ostat će nepokolebljivi. Na njihovim licima čak se više i ne očekuju posebne emocije, temperament, borbenost ili žestina uvjeravanja: svaki birokrat danas može postati junak ako je poslušao svog PR-ovca.
U nas si danas heroj desnice već ako svakih mjesec-dva staviš neki status na Facebook ili bez pogreške izgovoriš unaprijed pripremljenu, pažljivo odmjerenu, najstrože kontroliranu rečenicu kojom se navodno strašno rezolutno i beskompromisno stavljaš na jednu od ove dvije uvijek iste, a najbolje obje strane - na stranu ratnih veterana i/ili praktičnih vjernika.
Ne moraš ti biti zaista za njih, niti oni trebaju osjetiti da si doista nešto za njih riskirao ili riješio, samo ti valja pravilno i inteligentno lavirati tim prostorom i prilično si siguran da, bez puno ulaganja, možeš postati i junak i disident a da ustvari, pravo reći, nisi ništa od toga.
To je priča o “junacima Istanbulske ulice”, slijepog puteljka na koji su, prema istom, lijenom obrascu kao i svaki put do sada, ušetali neki političari, i dalje očito djelomično uspješni u tome da (ipak sve manji) dio građana uvjere kako su teme za koje se, kao, oni svjetonazorski zauzimaju, stvarni, dubinski razlozi njihova buntovništva i oponiranja.
No prema obrascima njihova djelovanja i po stažu njihova opstanka u vrhovima politika s kojima se tobože uglavnom ne slažu, po tom kontinuitetu njihova preživljavanja i napredovanja, vidi se kako su stajališta i brige branitelja, vjernika ili bilo koje grupacije poštenih i vrijednih građana za njih zapravo trećerazredna stvar.
Ono što i sada muči HDZ-ovu političku gerilu, kad je riječ o Istanbulskoj konvenciji, nije ni to hoće li se mlatiti žene niti hoće li muška djeca hodati u rozim majicama. Njima je to samo još jedna, tko zna koja prilika da drmaju državni orah funkcija, poslova, utjecaja i novca ne bi li s njega palo što više za njih. Budimo realni, briga njih za rodnu ideologiju, ono što je njih oduvijek zaokupljalo zapravo je - robna ideologija.
Jer, da nije tako, odvažni zastupnici hrvatskog identiteta i jedini akreditirani i atestirani zaštitnici svega što je hrvatsko bili bi valjda otišli barem koji korak dalje u borbi za stavove onih građana koji istinski, organski i bez loših namjera vjeruju u stvari koje predbacuju Istanbulskoj konvenciji. Da je ovim umjereno pobunjenim političarima više do vjere, a manje do interesa, možda bi barem bili ustrajali na potenciranju, ishođenju unutarstranačkog referenduma ili bi zakuhali nešto malo veću gnjavažu Plenkoviću, Jandrokoviću i ekipi, ne daj Bože zavezali se lancima, ako je to i dalje u modi, a da ne govorimo izašli iz stranke ili dali ostavke na neke dobre funkciju unutar te nenarodne vlasti, recimo na lijepu poziciju potpredsjednika Sabora.
Možda bi, da su se željeli samo još malo jače izložiti, bili nagovorili i svoju najviše pozicioniranu političku pokroviteljicu, predsjednicu Republike, da i ona nešto žestoko progovori kontra Istanbulske konvencije, onako kako ona ponekad zna, a ne da šuti, čeka i odmjerava trenutak kada će, opet nekom pitijskom formulacijom, pokušati na svaki način zaštititi i svoj status odgovorne euroatlantske činovnice i svoj mukotrpno stečeni položaj predvodnice razočaranog dijela HDZ-ova biračkog korpusa.
To je “junaštvo” nulte stope rizika koje reciklira uvijek iste teme na isti način i u koje se ne želi uložiti nikakav napor da imalo evoluira i da pronađe nove interese društva. To je “junaštvo” koje jednostavno odbija doći u kontakt s onim dijelom društva koje raste iznad i izvan vječnih ideoloških prepirki. To je “junaštvo” koje bi stoput čitalo papire poput Istanbulske konvencije jer je u njima lakše naći potku za razdor, ali ne bi ni jednom s razumijevanjem pročitalo državni proračun, osim u dijelu u kojem se on tiče klijentelističkih pozicija i privilegija.
Takvi “junaci” danas tobože predvode konzervativnu revoluciju u Hrvatskoj, što bi za svakog građanina koji je istinski zainteresiran da vrijednosti na kojima počivaju konzervativni pokreti uspiju u društvu trebao biti veliki znak za uzbunu.
Ne, od Sabora do Stambola ne vodi se ovih dana bitka za opstanak Hrvatske i njenih tradicionalnih vrednota. Jednostavno: nije vrijeme i nije prioritet. U tijeku su razna kadroviranja i stalno izlaze neki novi natječaji: treba biti strašno koncentriran i na oprezu, ne bi bilo dobro da promakne kakva dobra pozicija u upravama državnih firmi ili, ne daj Bože, kakav lijep poslovni prostor u Zagrebu.