ZAGREB - Od početka šezdesetih do kraja osamdesetih godina ljudi su se penjali na Neboder na središnjem zagrebačkom trgu da bi popili kavu ili čaj, kratko vrijeme sredinom devedesetih penjali su se po porciju progresivnog disco zvuka, a danas se penju po porciju japanskih jela. Ali, mnogima je nešto drugo bilo najvažniji razlog dolaska. Najveća vrijednost koja se ovdje nudi na pladnju nije bila kava, a nije ni danas sushi, nego - Zagreb.
Nikad nisam bio kavanski čovjek, ali uživao sam u toj kavani i pogledu
- Nikad nisam bio kavanski čovjek, ali kad su otvoreni kavana i vidikovac na vrhu, uživao sam u tom prostoru i pogledu na Zagreb - kaže nam 82-godišnji Slobodan Jovičić, arhitekt koji je projektirao ilički Neboder. Šesnaesterokatnica koja već pola stoljeća dominira Trgom bana Jelačića, nekadašnjim Trgom Republike - i kojoj je službena adresa Ilica 1 - proteklih je godina obnovljena. Na 14. i 15. katu, gdje je nekoć bila kultna kavana, prostor više nije javne namjene kao nekada, nego se ondje nalazi privatni odvjetnički ured, ali zato je na 16. katu otvoren restoran u koji mnogi Zagrepčani već hrle što zbog lokacije i pogleda, što zbog japanske kuhinje kojom su se, u dosad jedinom japanskom restoranu Takenoko u Kaptol Centru,
mnogi u Zagrebu i Hrvatskoj već “zarazili”.
Napad ‘neodgovornih lica’
Nekad je Zagrebom kružila šala da najljepši pogled na grad nije ni s kule Lotrščak na Gornjem gradu, ni sa 17. kata bivšeg hotela Intercontinental, nego upravo s vidikovca Nebodera na Trgu - “kvaka” je u tome što se jedino odatle ne vidi vidi taj “ružni Neboder”.
Mnogi su mrzili njegov vanjski izgled, ali i obožavali kavanu
Sagrađen 1959., Neboder na Trgu odmah je postao tema diskusija: za jedne je bio markantna moderna građevina, a za druge gradska rugoba i arhitektonski promašaj.
Zapravo, neki su se građani protivili njegovoj gradnji još u veljači 1957., pa je tako časopis Građevinar izvijestio da su “neodgovorna lica na radnike gradilišta bacala gnjile jabuke, stare žarulje i ostalo smeće”. Početkom šezdesetih nazivali su ga čardakom ni na nebu, ni na zemlji.
“Izgrađen je bastard”, pisao je 1959. arhitekt Andrija Mutnjaković u časopisu Čovjek i prostor, “... i ostao nespretan i beskarakteran”. Ipak, Mutnjaković priznaje da se gradnjom osporavanog Nebodera okrenula nova stranica u hrvatskoj arhitekturi: na velika je vrata uvedeno moderno pročelje od aluminija i stakla, nazvanih materijalima budućnosti. Koliko je god sam Neboder kontroverzan, toliko su njegovu kavanu i vidikovac građani jednostavno obožavali. Taj su prostor na dvije etaže uredili vodeći umjetnici, dizajneri i arhitekti: kipar Vojin Bakić, slikar Edo Murtić, slikar i kipar Raoul Goldoni te arhitekt Bernardo Bernardi koji je dizajnirao namještaj.
- Bio sam prisutan dok je Murtić spužvama oslikavao strop. To je bilo genijalno. Sav poprskan bojom, Murtić je guštao dok je stropu davao dušu - otkrio je Jovičić. Bio je prisutan skoro svaki dan dok se Neboder uređivao, ali u ovoj novoj rekonstrukciji Nebodera nitko se nije sjetio starog projektanta, iako živi iza ugla. Jovičić kaže da ga boli takvo ignoriranje.
Zavjese koje kvare pogled
Kavanom u neboderu dominirali su mahagonij, smeđa i zelena koža, lažni mjed na stolovima, Bakićeva skulptura “Razlistale forme” kojom je otvorio hrvatsku avangardu, Goldonijevi grafiti u pozadini bara, živa svirka, plesnjaci, brucošijade...
Kritičar dizajna Darko Venturini početkom šezdesetih napisao je da su prozori kavane zagušeni gustim zavjesama, pa tako nije iskorišteno najvrednije mjesto Nebodera na kojemu čovjek “uz skuplju crnu kavu treba dobiti i Zagreb na pladnju”.
Bilo kako bilo, Zagreb je ipak išao “gore” po skuplju kavu i kavana je više od dva desetljeća bila tadašnja “špica”.
- Sjećam se da je karta za lift stajala kao i tramvajska karta. Unatoč tome, kavana je bila puna. Čak je i Tito jednu Novu godinu dočekao u kavani u Neboderu. A jednom je, 1974., pobjegao čuvarima iz hotela Dubrovnik u kavanu. Moja kolegica Bosa koja je radila kao ‘liftboy’ nije ga ni prepoznala i naplatila mu je kartu. Poslije smo se godinama tome smijali - rekla je Zdenka Kršćanski. Ona je od 1970. do 1990. radila u ugostiteljskom poduzeću Lotrščak koje je u prizemlju Nebodera nudilo prvi hot dog u tadašnjoj Jugoslaviji. Povremeno je radila i u kavani na vrhu.
Jadranka M. godinama je zalazila u kavanu. Tamo je u zlatnim vremenima uživala u nastupima Jimmyja Stanića, Bijelih strijela, Vesne Ungar i ostalih zvijezda.
Socijalistički ‘red carpet’
- To je bio naš ‘red carpet’. Dolazio je svatko tko je držao do sebe, a oni koji nisu mogli preboljeti nesretnu ljubav, bacali su se s vidikovca - rekla je Jadranka. Kada su zaredala samoubojstva skokom s Nebodera, sredinom 70-ih povišena je žičana ograda na 16. katu.
- Generacije koje su maturirale 60-ih ‘visjele’ su gore. Uz zvukove poznatih i nepoznatih orkestara, tamo su se događale prve ljubavi. Ako nije nastupao orkestar, svirala je glazba s gramofona, a plesalo se u parovima. Dečki su obavezno išli u plesnu školu da nam ne gaze po nogama - opisala je Ema P. i dodala da su se čekali ispod ure na Trgu, a noćni je izlazak trajao od osam navečer do ponoći, ni minute više.
Osamdesetih je završilo zlatno doba kavane. Ugasila se ubrzo nakon Univerzijade 1987. godine. Devedesetih je Ferimport, vlasnik Nebodera, prošao kroz divlju privatizaciju, a zatim otišao u stečaj, pa je 2001. zgrada prodana tvrtki Frankopan nekretnine.
Legendarni Klub 1
Tijekom Domovinskog rata u prostoru na vrhu Nebodera nakratko je otvoren Klub 1. U njega se uselio Radio 1, tada sestrinska radiopostaja zagrebačkog Radija 101, a prostor je tijekom 1994. i 1995. radio kao diskoklub. Zatvoren je jer je bio prebučan i nije imao adekvatan protupožarni izlaz.
- Iz Kluba 1 krenula je hip hop i ‘Blackout’ scena. Glazbeno je utjecao na cijelu generaciju. Danas nedostaje takvih prostora - rekao je DJ Edi Ramić koji je nekada puštao glazbu na Radiju i u Klubu 1.
Mnogima danas nedostaje 14. i 15. kat, prozračni prostor koji je nekad bio kavana, pa zatim disco. U novi restoran na 16. katu katkad svrate stari frajeri iz šezdesetih. Ne jedu ništa, sjednu i naruče samo kavu, ne skrivajući sjetu za starom kavanom svoje mladosti. I onda im je, valjda, lakše jer ni s jednog drugog mjesta u Zagrebu pogled nije tako lijep. Pa i pogled na vlastitu mladost.
ZAGREB-Šesnaesterokatni Neboder na početku Ilice prvi je neboder, ne računajući neke ranije neusporedivo skromnije pokušaje (devet katova u Masarykovoj, na primjer), ne samo u Zagrebu, nego i bivšoj Jugi, pa nije ni čudo da je njegova gradnja u drugoj polovici pedesetih podizala našu znatiželju od kata do kata, počevši od samih temelja od kojih nas nije mogla spriječiti ni visoka drvena ograda.
Još i danas se sjećam onih škulja i luknji koje smo džepnim nožićima u daskama bušili u groznici očekivanja da se što prije popnemo prema
vrhu svojih uglavnom filmskih snova.
Odrasli na američkim filmovima, filmsko nam je platno omogućavalo da se svojim filmskim junacima priključimo u brzim dizalima, uza sve trzaje i dramatiku dizanja i spuštanja po katovima moderne urbane civilizacije.
Tri dizala do vrha
Krajem 1959. dva stražnja dizala počinju prevoziti zaposlenike novih vlasnika, a prostraniji sprijeda podiže građane s njihovom silnom znatiželjom da s visine od šesnaest katova ugledaju tu posve novu vizuru grada s Gričem na sjeveru i savskom dolinom na jugu. Kako te iste 1959. stara trnjanska skela uplovljuje u povijest, a prometuje se preko novootvorenog Mosta slobode, a Savski gaj je prvo stambeno naselje koje prima nove stanre, preko noći dobivamo posve novu sliki grada. Novi i stari građani mahom su okrenuti Neboderu, podižu pogled prema nebu, a kako će na vrhu Nebodera vrata otvoriti i kavana s redovitim plesnim programom, i sami se hrpimice podižemo na najviši civilizacijski vrh grada.
Kavalirski dajemo prednost svojim izabranicama i pratiteljicama, nastojeći impresionirati ne samo svoje trebe, nego i sami sebe.
Moje prve ‘špičoke’
Svoje prve posjete plesnjaku na krovu grada oblačimo u svoje prve šuškavce, a plesni podij na tom fantastičnom 16. katu prepuštamo svojim prvim špičokima, koji cupkaju po taktovima evergrina.
Među mojim vršnjacima naći će se, nažalost, pojedinaca kojima sve to skupa nije dovoljno. Poželjeli su Neboder iskoristiti za svojih djelić slave, pa makar to platili vlastitom glavom. Izredat će se više nesretnika koji su vlastiti život žrtvovali za noticu u novinama: “Još jedno samoubojstvo s Nebodera”… ( Zvonimir Milčec)
Sandra Bolanja
Nikad nisam bio kavanski čovjek, ali uživao sam u toj kavani i pogledu
|
Slobodan Jovičić:
|
mnogi u Zagrebu i Hrvatskoj već “zarazili”.
Napad ‘neodgovornih lica’
Nekad je Zagrebom kružila šala da najljepši pogled na grad nije ni s kule Lotrščak na Gornjem gradu, ni sa 17. kata bivšeg hotela Intercontinental, nego upravo s vidikovca Nebodera na Trgu - “kvaka” je u tome što se jedino odatle ne vidi vidi taj “ružni Neboder”.
Mnogi su mrzili njegov vanjski izgled, ali i obožavali kavanu
|
‘Ružni’ neboder
|
Sagrađen 1959., Neboder na Trgu odmah je postao tema diskusija: za jedne je bio markantna moderna građevina, a za druge gradska rugoba i arhitektonski promašaj.
Zapravo, neki su se građani protivili njegovoj gradnji još u veljači 1957., pa je tako časopis Građevinar izvijestio da su “neodgovorna lica na radnike gradilišta bacala gnjile jabuke, stare žarulje i ostalo smeće”. Početkom šezdesetih nazivali su ga čardakom ni na nebu, ni na zemlji.
“Izgrađen je bastard”, pisao je 1959. arhitekt Andrija Mutnjaković u časopisu Čovjek i prostor, “... i ostao nespretan i beskarakteran”. Ipak, Mutnjaković priznaje da se gradnjom osporavanog Nebodera okrenula nova stranica u hrvatskoj arhitekturi: na velika je vrata uvedeno moderno pročelje od aluminija i stakla, nazvanih materijalima budućnosti. Koliko je god sam Neboder kontroverzan, toliko su njegovu kavanu i vidikovac građani jednostavno obožavali. Taj su prostor na dvije etaže uredili vodeći umjetnici, dizajneri i arhitekti: kipar Vojin Bakić, slikar Edo Murtić, slikar i kipar Raoul Goldoni te arhitekt Bernardo Bernardi koji je dizajnirao namještaj.
- Bio sam prisutan dok je Murtić spužvama oslikavao strop. To je bilo genijalno. Sav poprskan bojom, Murtić je guštao dok je stropu davao dušu - otkrio je Jovičić. Bio je prisutan skoro svaki dan dok se Neboder uređivao, ali u ovoj novoj rekonstrukciji Nebodera nitko se nije sjetio starog projektanta, iako živi iza ugla. Jovičić kaže da ga boli takvo ignoriranje.
Zavjese koje kvare pogled
Kavanom u neboderu dominirali su mahagonij, smeđa i zelena koža, lažni mjed na stolovima, Bakićeva skulptura “Razlistale forme” kojom je otvorio hrvatsku avangardu, Goldonijevi grafiti u pozadini bara, živa svirka, plesnjaci, brucošijade...
Kritičar dizajna Darko Venturini početkom šezdesetih napisao je da su prozori kavane zagušeni gustim zavjesama, pa tako nije iskorišteno najvrednije mjesto Nebodera na kojemu čovjek “uz skuplju crnu kavu treba dobiti i Zagreb na pladnju”.
Bilo kako bilo, Zagreb je ipak išao “gore” po skuplju kavu i kavana je više od dva desetljeća bila tadašnja “špica”.
- Sjećam se da je karta za lift stajala kao i tramvajska karta. Unatoč tome, kavana je bila puna. Čak je i Tito jednu Novu godinu dočekao u kavani u Neboderu. A jednom je, 1974., pobjegao čuvarima iz hotela Dubrovnik u kavanu. Moja kolegica Bosa koja je radila kao ‘liftboy’ nije ga ni prepoznala i naplatila mu je kartu. Poslije smo se godinama tome smijali - rekla je Zdenka Kršćanski. Ona je od 1970. do 1990. radila u ugostiteljskom poduzeću Lotrščak koje je u prizemlju Nebodera nudilo prvi hot dog u tadašnjoj Jugoslaviji. Povremeno je radila i u kavani na vrhu.
Jadranka M. godinama je zalazila u kavanu. Tamo je u zlatnim vremenima uživala u nastupima Jimmyja Stanića, Bijelih strijela, Vesne Ungar i ostalih zvijezda.
Socijalistički ‘red carpet’
- To je bio naš ‘red carpet’. Dolazio je svatko tko je držao do sebe, a oni koji nisu mogli preboljeti nesretnu ljubav, bacali su se s vidikovca - rekla je Jadranka. Kada su zaredala samoubojstva skokom s Nebodera, sredinom 70-ih povišena je žičana ograda na 16. katu.
- Generacije koje su maturirale 60-ih ‘visjele’ su gore. Uz zvukove poznatih i nepoznatih orkestara, tamo su se događale prve ljubavi. Ako nije nastupao orkestar, svirala je glazba s gramofona, a plesalo se u parovima. Dečki su obavezno išli u plesnu školu da nam ne gaze po nogama - opisala je Ema P. i dodala da su se čekali ispod ure na Trgu, a noćni je izlazak trajao od osam navečer do ponoći, ni minute više.
Osamdesetih je završilo zlatno doba kavane. Ugasila se ubrzo nakon Univerzijade 1987. godine. Devedesetih je Ferimport, vlasnik Nebodera, prošao kroz divlju privatizaciju, a zatim otišao u stečaj, pa je 2001. zgrada prodana tvrtki Frankopan nekretnine.
Legendarni Klub 1
Tijekom Domovinskog rata u prostoru na vrhu Nebodera nakratko je otvoren Klub 1. U njega se uselio Radio 1, tada sestrinska radiopostaja zagrebačkog Radija 101, a prostor je tijekom 1994. i 1995. radio kao diskoklub. Zatvoren je jer je bio prebučan i nije imao adekvatan protupožarni izlaz.
- Iz Kluba 1 krenula je hip hop i ‘Blackout’ scena. Glazbeno je utjecao na cijelu generaciju. Danas nedostaje takvih prostora - rekao je DJ Edi Ramić koji je nekada puštao glazbu na Radiju i u Klubu 1.
Mnogima danas nedostaje 14. i 15. kat, prozračni prostor koji je nekad bio kavana, pa zatim disco. U novi restoran na 16. katu katkad svrate stari frajeri iz šezdesetih. Ne jedu ništa, sjednu i naruče samo kavu, ne skrivajući sjetu za starom kavanom svoje mladosti. I onda im je, valjda, lakše jer ni s jednog drugog mjesta u Zagrebu pogled nije tako lijep. Pa i pogled na vlastitu mladost.
ZAGREB-Šesnaesterokatni Neboder na početku Ilice prvi je neboder, ne računajući neke ranije neusporedivo skromnije pokušaje (devet katova u Masarykovoj, na primjer), ne samo u Zagrebu, nego i bivšoj Jugi, pa nije ni čudo da je njegova gradnja u drugoj polovici pedesetih podizala našu znatiželju od kata do kata, počevši od samih temelja od kojih nas nije mogla spriječiti ni visoka drvena ograda.
Još i danas se sjećam onih škulja i luknji koje smo džepnim nožićima u daskama bušili u groznici očekivanja da se što prije popnemo prema
vrhu svojih uglavnom filmskih snova.
Odrasli na američkim filmovima, filmsko nam je platno omogućavalo da se svojim filmskim junacima priključimo u brzim dizalima, uza sve trzaje i dramatiku dizanja i spuštanja po katovima moderne urbane civilizacije.
Tri dizala do vrha
Krajem 1959. dva stražnja dizala počinju prevoziti zaposlenike novih vlasnika, a prostraniji sprijeda podiže građane s njihovom silnom znatiželjom da s visine od šesnaest katova ugledaju tu posve novu vizuru grada s Gričem na sjeveru i savskom dolinom na jugu. Kako te iste 1959. stara trnjanska skela uplovljuje u povijest, a prometuje se preko novootvorenog Mosta slobode, a Savski gaj je prvo stambeno naselje koje prima nove stanre, preko noći dobivamo posve novu sliki grada. Novi i stari građani mahom su okrenuti Neboderu, podižu pogled prema nebu, a kako će na vrhu Nebodera vrata otvoriti i kavana s redovitim plesnim programom, i sami se hrpimice podižemo na najviši civilizacijski vrh grada.
Kavalirski dajemo prednost svojim izabranicama i pratiteljicama, nastojeći impresionirati ne samo svoje trebe, nego i sami sebe.
Moje prve ‘špičoke’
Svoje prve posjete plesnjaku na krovu grada oblačimo u svoje prve šuškavce, a plesni podij na tom fantastičnom 16. katu prepuštamo svojim prvim špičokima, koji cupkaju po taktovima evergrina.
Među mojim vršnjacima naći će se, nažalost, pojedinaca kojima sve to skupa nije dovoljno. Poželjeli su Neboder iskoristiti za svojih djelić slave, pa makar to platili vlastitom glavom. Izredat će se više nesretnika koji su vlastiti život žrtvovali za noticu u novinama: “Još jedno samoubojstvo s Nebodera”… ( Zvonimir Milčec)
|
Penjali smo se i osjećali kao u filmu
|
Sandra Bolanja