Forsira se u javnosti strah od tobožnje tanke većine u Saboru i stalno se podvaljuje da je HDZ-ovu vodstvu, u tako fragilnoj situaciji, rizično odbacivati zastupnike ili smjenjivati ministre jer bi se onda oni, prema tim tumačenjima, mogli osvetnički pozicionirati u Saboru i ugroziti vladavinu današnje koalicije.
Ne samo da nema prave opasnosti od osipanja većine nego se sasvim suprotan fenomen i puno veći problem nezaustavljivo razvija na drugoj strani spektra. Ne dakle u više ili manje sigurnoj vladajućoj većini, nego u opoziciji koja se programatski uništava do razine neprepoznatljivosti.
Tradicionalna opozicija već je spala na razinu manjine, jedino se ova novija, protestna još drži i mogla bi od tog nakaradnog procesa na kraju ozbiljno profitirati.
Dodatan je problem što se vodstvo dominantne stranke koja danas upravlja državom prema tom istrebljivanju opozicije odnosi kao prema pozitivnoj pojavi, a ne kao poremećaju s posljedicama štetnim za generacije.
Upravo zapanjuje, na primjer, lakoća i strast sudjelovanja u uništavanju SDP-a, bez svijesti i vizije o tome da taj prostor nikad neće zapuniti njegovi razbijači, Bandić ili HDZ ili netko treći, nego će on u najvećoj mjeri uvijek ostati prostor neslaganja i oponiranja, prema tome zauzet će ga neka druga snaga, lako moguće satkana mnogo više od populizma nego od ideje.
Može se, istina, rasturiti oporbene stranke, ali ne može se, sigurno, zatrti prostor neslaganja.
Nekad se opozicija neutralizirala tako što joj se nastojalo na svaki način ograničiti djelovanje. Ako ih se tada potiskivalo tako što im se, recimo, ometao pristup širokoj javnosti, najviše blokiranjem ulaza u tada masovne medije, u najvećoj mjeri na državnu televiziju, danas kad je tehnologija svima omogućila pristup svakome, ometanje opozicije izvodi se bitno sofisticiranije, grublje, podmuklije i s većim štetama za budućnost.
Naime, nekad im se ograničavalo djelovanje, danas ih se blokira već pri organiziranju.
I što je najgore, još davno, dok nismo bili zadovoljni dostignutim stupnjem demokratskih sloboda, takvo se rovarenje već tada smatralo nedemokratskim načinom, nečim što se treba raditi ispod stola, čega se valja barem malo stidjeti, a danas je to najnormalnija, u političkom smislu sasvim dopuštena, redovna stvar za koju samo što se još ne dijele i državni poticaji. U tome sudjeluju ne više kao nekad - pritajeni specijalci HDZ-a posebno talentirani i trenirani za prljavo razbijanje stranaka i kompromitiranje pojedinaca - nego svi, od prvog do zadnjeg ministra, od predsjednika stranaka, preko šefova Sabora, do ljudi svih razina odgovornosti, od najmanje do najviše izloženih.
Rasturati oporbu prije i nakon izbora i na taj način stvarati planski uvjete za mirno desetljeće nenadziranog i praktično neugrozivog vladanja, e to je kod nas malo po malo, sasvim nečujno, ušlo u registar najvećih tekovina i dostignuća “demokratske revolucije”.
Navodni vojnici demokracije u isto su vrijeme i terminatori institucija na kojima počiva demokratski sustav: oni razvaljuju stranke, parlament pretvaraju u sigurnu kuću za žrtve stranačkih smaknuća, a državne institucije, javne kompanije i ustanove pune zaslužnim vojnicima tih panstranačkih dogovora, i tako zatvaraju krug.
Samo u takvoj karikaturi demokracije moguće je da stranka kojoj i dalje pasivno gravitira najmanje 30 posto građana bude tako uspješno zatrta, kao što je sada slučaj sa SDP-om, a da u isto vrijeme neke interesne udruge kojima se broj glasača podudara s brojem uhljeba za koje su se pobrinuli, da one imaju tretman važnih, formativnih stranaka koje navodno predvode najzahtjevnije reforme u društvu, kao što se pokušava odglumiti s HNS-om.
Stabilnost ove Vlade i sigurnost pozicije ovog HDZ-a naopako se izvode iz teze o nepostojanju oporbe.
No tako se može graditi isključivo priča o uspjehu u nedemokratskim uvjetima, pa ako je uspostava takvog sustava intencija, onda se ljudi iz najužeg HDZ-ova kruga mogu nastaviti međusobno ohrabrivati. Ali ako žele da se na njih gleda, kao što to često znaju reći, kao na dio velike demokratske europske obitelji, što god to značilo, onda je krajnji trenutak da se zamisle i zabrinu nad današnjom slikom višestranačja i demokratskih mogućnosti u Hrvatskoj.
Ako se radi o stvoriteljima i čuvarima demokracije, kao što sugerira HDZ-ov politički tajnik Kuščević, red je da malo bolje analiziraju perspektivu višestranačja.
Naravno, Darko Milinović nije ni mogao završiti drukčije u HDZ-u, ali šire od Milinovića poruka HDZ-ovu unutarstanačkom korpusu je jasna: nije poželjno i neće se tolerirati nikakvo oponiranje, a to tko je doista u većini u HDZ-u, e to se neće provjeravati na unutarstranačkim izborima, jer nije vrijeme. Obrazac obračuna s opozicijom u stranci sličan je onome s opozicijom u državi. Ukratko: idemo što više toga obaviti prije i poslije izbora. To se zaokružuje u političku poruku: “vrlo dobro znam kuda vodim Hrvatsku i HDZ”.
Opozicija nije utihnula zato što eventualno ne bi mogla parirati tobože nadrealno uspješnoj koaliciji HDZ-a i HNS-a. Ne: tradicionalna oporba ušutjela je uglavnom zato što je to tako organizirano, baš kao i opozicija u HDZ-u. A protestna oporba, najviše Živi zid, šuti samo zato što se u ovom trenutku nema razloga trošiti, no to nikako ne znači da neće znati iskoristiti trenutak i profitirati na ruševinama opozicije u Hrvatskoj.
Nažalost, jedna od najopipljivijih činjenica ove političke ere jest upravo to da je razina djelovanja opozicije smanjena na najnižu od uspostave demokracije u Hrvatskoj. To je dramatično pogrešno jer bi HDZ kao vodeća stranka trebao preuzeti odgovornost za njegovanje i unapređivanje višestranačja, a ne za njegovo dokidanje. HDZ bi morao ulagati napore da pomogne unaprijediti stranke s kojima bi mogao ostvariti programske interese u budućnosti, a ne indirektno potpomagati jačanje stranaka i platformi s kojima suradnja nikad neće biti moguća.
Bilo bi ohrabrujuće kad bi se kod današnjeg establišmenta mogla zapaziti zabrinutost za višestranačje, a ne naslađivanje i osjećaj olakšanja što je ono u rasulu.
Bilo bi utješno kad bi se na sadašnje stanje iz HDZ-a gledalo kao na neodrživu izopačenost, a ne kao bogomdanu bonacu.
Ako put Hrvatske i HDZ-a vodi preko groblja opozicije, onda taj put pouzdano ne vodi - nigdje.