Razočarat će se tko očekuje da će vukovarski prosvjed, ako ga na kraju uopće bude, biti pravi pokazatelj stanja na desnici i da će se na temelju masovnosti ili poruka moći mjeriti stvarni potencijal tog dijela političkog spektra.
Valja uzeti u obzir da se tenzija ovaj put podiže u uvjetima kad je značajan broj presudnih protagonista s desnice iz različitih razloga, uglavnom naravno oportunističkih, prisiljen djelovati do krajnjih mjera suspregnuto, prikriveno i s najvećim dozama opreza. Gotovo u ilegali. U razdoblju sigurne parlamentarne većine, a ono je i dalje u tijeku, mnogi bi od njih mogli brzo nastradati i biti preko noći izgurani na rubove politike, kao što se to uostalom već dogodilo ličkom županu Darku Milinoviću.
Desnica stoga u ovim političkim odnosima zapravo ima enorman problem, a to je problem nemogućnosti legitimacije vođe. Jer najpotentniji mogući predvodnici desnice ipak su i dalje čvrsto vezani uz HDZ, pa moraju dobro paziti što će i kad govoriti, a o opstanku njihove spone s HDZ-om ovisi i krajnji rezultat desnice na izborima, kad god oni dođu na dnevni red. Uz respekt svakom trudu HDZ-ovih vanjskih satelita na desnici, poput Željke Markić, Zlatka Hasanbegovića, Hrasta i drugih, prava se liderska konkurencija pritajila u skutima HDZ-a.
Dok god netko od tih političara ne učini iskorak, ne treba očekivati niti značajnije proboje desnice, nego samo provokacije, ispitivanja terena, odmjeravanja snaga i pripreme za obračun, kad za njega dođe vrijeme.
Nabrojat ćemo samo neke političare koji su trenutačno značajno ograničeni u svojem djelovanju i koji bi previše riskirali kad bi se već sada otvoreno stavili na raspolaganje desnijem biračkom tijelu koje nije prihvatilo ovo vodstvo HDZ-a ni ovu vladajuću koaliciju.
Prva je, naravno, predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović koja je kroz svoje dosadašnje političko djelovanje i te kako pokazivala i sklonost i namjere da sebe namjesti za lidericu desnice. S dolaskom nove HDZ-ove garniture, koja nije na tom političkom kursu, i sa spoznajom da bi joj put udesno zasad donio više štete nego koristi, predsjednica je korigirala politiku, toliko da bi je danas doista bilo teško zamisliti na nekom velikom braniteljskom prosvjedu kojem se premijer prethodno usprotivio. Predsjednica odolijeva sugestijama, čak i najbližih suradnika, da stane na čelo desnice i time uđe u najveći rizik, pa i po cijenu odustanka od drugog mandata na Pantovčaku. Po tom prigušenom djelovanju predsjednice najbolje se vidi momentalni hendikep uvjetno rečeno “desne Hrvatske”.
Vide da imaju prostor, ali se ne usude istrčati na teren.
Drugi je primjer bivši predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko, kojega sigurno nije i neće lako napustiti ideja o povratku u visoku politiku. Za razliku od Grabar-Kitarović, on nije napravio otklon od desnice u pogledu stavova, dapače, ali se u javnom djelovanju prilično povukao i ukopao na udaljenost za koju očito vjeruje kako mu je baš idealna za sigurno, pritajeno sudjelovanje u svim sadašnjim i budućim pokretima desnice. No ni on se u ovom času ne nudi za vođu, što zbog straha da bi se njegove nove političke ambicije mogle lako kompromitirati sugestijama da su iza njih određeni ekonomski interesi, što zbog prozaične okolnosti da mu se baš i ne da biti izbačen iz HDZ-a, a što zbog procjene kako unutar same HDZ-ove desnice ima previše protivnika koji bi ga mogli blokirati. Bez obzira na ova i sva druga ograničenja, dio desnog korpusa koji navija za “orbanizaciju” Hrvatske i u Karamarku vidi mogućeg predvodnika.
Treći je uspavani lider desnice ujedno drugi čovjek HDZ-a Milijan Brkić. Ne treba posebno opisivati s kojim oprezom on trenutačno djeluje u politici, dovoljno je primijetiti kako do trenutka pisanja ovog teksta, u petak poslijepodne, nije još izrekao mišljenje o najavljenom vukovarskom prosvjedu. I dalje nečujan i nevidljiv, Brkić sigurno nije u međuvremenu srastao s ovom upravom HDZ-a (Plenković - Jandroković - Božinović) niti bi trebalo vjerovati kako je razvrgnuo veze s desnicom u stranci i oko nje.
No prošlo je već dosta vremena od zadnjih velikih “desnih” operacija u kojima je Brkić imao ključnu ulogu i mnogo se toga izmijenilo u odnosima, u najmanju ruku dobio je konkurenciju u Karamarku, Čuljku i drugima. Osim te dodatne fragmentacije desnice u HDZ-u i imperativa suzdržavanja u Plenkovićevu HDZ-u, Brkića vjerojatno stišava i činjenica da jedan od njegovih glavnih političkih partnera, Milan Bandić, kroz ovu koaliciju, kao njezin član, ipak ostvaruje određene interese. Sve ovo opet ne znači da Brkić nema ulogu i u zadnjim pokretima desne opozicije ljevijem HDZ-u, ali ni on se nije u prilici razotkriti kao vođa.
Nešto je tu malo više pokušavao (baš zbog toga) smijenjeni politički tajnik Davor Ivo Stier, ali prema učestalosti njegovih istupa (jednom do dvaput godišnje), sporim reakcijama, izraženoj političkoj asocijalnosti i niskom stupnju energije, on bi se od svih dosad nabrojanih najteže nametnuo za lidera. Odatle možda i njegovo kolebanje i trenutačna pasivnost: pozicija doziranog disidenta može se u budućnosti naplatiti lijepim šlepanjem do političke mirovine.
Osim Stiera tu je u HDZ-u i Miro Kovač, uvijek na raspolaganju da ga se predstavi kao mogućeg lidera, ali, realno, bez pravih kapaciteta za takvo što. Sad se, evo, istura i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, opet više kao instrument i dio lanca nego kao mogući predvodnik ozbiljnijeg previranja.
I onda, naravno, Zlatko Hasanbegović, Bruna Esih, Željka Markić i ostali, ali to je već neka druga priča koja bez ove prve, unutarhadezeovske, nema računicu.
I sad dolazimo do pitanja čemu onda uopće vukovarski prosvjed u ovom trenutku, ako se na njemu neće moći pokazati takav vođa oko kojeg bi se moglo brzo i masovnije okupiti desno biračko tijelo? Čemu skup koji će samo nešto malo provocirati i možda čak kompromitirati organizatore?
Jedno je sigurno: odabir Vukovara kao misli vodilje ovog kruga desnih prosvjeda utjecat će na atmosferu i pojačati dojam o neusklađenosti očekivanja značajnog dijela HDZ-ova biračkog tijela s djelovanjem sadašnjeg vodstva. To je atmosfera u kojoj bi za Plenkovića bilo kompliciranije izazvati prijevremene izbore nego u uvjetima kad je desnica neaktivna. Nitko ne tvrdi da su prijevremeni izbori uopće bili Plenkovićev plan, ali taj bi plan donekle bio logičan jer je zaista postojao trenutak (možda sad već i prošao) kad bi ti izbori najteže ugrozili i SDP i unutarhadezeovsku oporbu.
Ozbiljno je pitanje bi li prijevremeni izbori danas pali kao najrazornija bomba u dvorište desnice koja se još nije dogovorila i koja još nema vođu.
Prosvjed u Vukovaru, u tom smislu, mogao bi zapravo biti skup prevencije nepravovremenih prijevremenih izbora jer oni desnici, koja se još ne usudi pokazati glavom i bradom, u ovom trenutku najmanje odgovaraju.
Ovo bi, dakle, mogla biti generalna proba desnice u Hrvatskoj, bez glavnoga glumca/glumice koji/a je još u svlačionici.