Da se hrvatski teolog Markantun de Dominis našao 14. ožujka ove godine u Rimu i da je čuo što i kako rimski papa govori tamošnjim Rimljanima luteranima - mogao bi se uplašiti da će taj papa biti spaljen kao heretik. Jer, splitski nadbiskup Markantun pošao je u današnji London nagovarati anglikanskoga kralja da se pomiri s papom - a kad se godine 1622. vratio u Rim, zatvorili su ga i srećom je u zatvoru umro prije nego što su ga osudili kao krivovjerca te mu mrtvo tijelo spalili i pepeo rasuli u Tibar. Teško je danas zamisliti kako su se ti suci i krvnici smatrali zaštitnicima pravovjerja.
De Dominis je zaista naučavao da je Crkva jedna po vjeri u osnovne vjerske istine i da njom ne upravlja samo papa, nego svi biskupi zajedno s papom. Taj je nauk jako blizak nauku nedavnog Drugog vatikanskog koncila. Eto, i glede toga je nadbiskup Markantun prerano umro. Nekoliko mjeseci prerano da ga živoga ipak nisu spalili, a pet stoljeća prekasno da bi ga možda proglasili pravovjernim. Ili da bi mu barem papa usred Rima priznao da se jedinstvo između katolika, pravoslavnih, anglikanaca i protestanata ne može dogovorom postići, da nam svima zajedno to pravo jedinstvo sam Bog može darovati.
Luteranski pastor Kruse reče u tom susretu papi da katolici i luterani jesu podijeljeni, ali su zajedno okrenuti Kristu. Papa ponovi da “jedinstvo zapravo već postoji - jer svi zajedno gledamo u jednoga Krista”. I još prizna da nam svijet ovako razjedinjenima zapravo i ne može vjerovati - da preostaje “moliti da nam Gospodin podari jedinstvo kako bi nam svijet povjerovao”.
Smijemo li se nadati da je veliki spaljeni nadbiskup splitski imao milost na drugom svijetu čuti tu svoju rehabilitaciju? No, taj Markantun je mislio da su nam pravoslavni mnogo bliži od svih protestanata, što i katolici zapravo misle. Kako je onda moguće da se radujemo susretu s protestantima, a od pravoslavnih još kao da bježimo? Zar nas sprečava nacionalna pripadnost?
Ali nijedna pravoslavna Crkva ne zove se po podrijetlu svojih članova, nego po jeziku kojim Boga slave. Zašto oko toga najednom tolika povika? Da ipak - makar nesvjesno - ne miješamo vjerska i politička pitanja, i to na sasvim krivi način i na krivom mjestu? Zar baš moramo tako tragično krivo prosuđivati, pa nedužne paliti, a zloporabe utvrđivati kao vjernost?
A vjernost vjerskoj i domovinskoj baštini sigurno ne traži razlučivanje, nego uzajamno služenje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....