Isus nije oprao ruke

Isus nije predao ostavku. Niti se poslužio Božjom svemoći da ne bi trpio i bio osramoćen za tuđe grijehe. Unatoč strašne nevolje s ovom sablazni zbog pedofilije nekih crkvenih službenika - ovo je trenutak spoznaje osnovne istine glede Isusova poniženja u muci i na križu.

On trpi sramoti se za zla koja su drugi učinili ali s kojima se on povezuje da ih spasi. Zaista je - hvala Bogu prošlo vrijeme primjene zemaljske sile u korist Crkve. “Vrati mač u korice”, naložio je Isus Petru koji ga htjede silom braniti. Tragično su prošla mnoga stoljeća u kojima su Petrovi nasljednici i drugi crkveni predstojnici primjenjivali i silu da spriječe sablazan. Tome je došao kraj - i to se moralo dogoditi da se ispuni Pismo! Tko god se u ovom povijesnom trenutku osjeća s Isusom povezan mora zajedno s njim podnijeti odgovornost ne samo za svoje grijehe nego također za grijehe i zločine drugih.

“Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta” - tim je riječima Ivan Krstitelj odmah na Jordanu predstavio Isusa. U suvremenoj Crkvi to kao da mnogima nije razvidno. Pilat je oprao ruke - Isus je ponio križ! Isusov vjernik - u kojoj se god zajednici našao - koji sada traži krivca da istakne svoju nevinost - mora paziti da ne postupi poput Pilata. Nitko nije pozvan spašavati samoga sebe - svi smo pozvani uzajamno se spašavati. Tko nije kriv za pedofiliju - ima se zacijelo kajati za svoje, makar nepoznate, grijehe koji također opterećuju svijet i koje Crkva mora ponijeti u Isusovu smrt. Ta se smrt ne događa samo na misnom oltaru nego u svakoj svakodnevnoj patnji - osobito kad trpe oni koji osobno nisu krivi.

Zar je moguće da milijun katolika u Austriji navodno, sad želi oprati ruke a ne pomoći cijeloj Crkvi?

Trenutak strašne povijesne iskrenosti upravo traži da se počinjeno zlo prizna i da posljedice svi podnose - poput Jaganjca Božjega koji oduze grijehe svijeta. I da napokon naučimo da se zlo ne sprečava silom i tajnom nego iskrenošću i patnjom.