USPUTNE ZABILJEŠKE

Ni Brexit ni Johnson neće ponijeti sa sobom naše uspomene

Dovoljno ljudi povjerovalo je da je za njihove probleme krivac vanjski neprijatelj, što je prastari trik iz populističkog priručnika
 AFP

Iako nismo vjerovali da je to moguće, Velika Britanija izašla je iz Europske unije. Odlazak je među građanima te zemlje otvorio duboku podijeljenost na one za i protiv, na mlade i stare, obrazovane i neobrazovane, gradove i provinciju, Škotsku i Sjevernu Irsku protiv Engleske i Walesa... O razlozima odlaska još će se dugo raspravljati, a rastanak, podjela imovine i utvrđivanje pravila tek slijedi.

Nitko nije ostao ravnodušan, pa ni pisci. Unaprijed sluteći ishod, neki od njih objavili su pisma rastanka Europi. Tako je autorica “Harryja Pottera” J. K. Rowling u listopadu napisala: “Dok ovo pišem, neizvjesno je hoće li sljedeća generacija uživati slobode koje smo mi uživali. Svi koji znaju koliko je velik taj gubitak osjećaju veliku tugu i strah od prijetnje da će se poremetiti stare veze.”

I John le Carré, 87-godišnji autor špijunskih romana, uoči izlaska nove, 25. knjige, “Agent Running in the Field”, za koju su kritičari napisali da je protiv Brexita, izjavio je: “Ovakvi mafijaši kakve mi imamo, tipa Borisa Johnsona, ne govore racionalno. Kad ste u toj kategoriji, vaš je zadatak potpaliti u ljudima nostalgiju i bijes.” I prije nekoliko dana, u povodu nagrade Olof Palme, Le Carre je ponovio da mu je “Brexit slomio srce”.

Oglasio se i nagradama ovjenčan romanopisac Ian McEwan (posljednji mu je roman “Machines Like Me”) u The Guardianu, u eseju pod naslovom “Završena je najbesmislenija mazohistička ambicija u povijesti naše zemlje”. Čarobni prah populizma zaslijepio je razum, piše on, ali kako se to dogodilo? Referendum je trebao biti neobvezujući, način da se čuje glas birača. Kako je, pita se McEwan, savjetodavni akt postao - obavezujući? Tako što su nas i lijevi i desni zaslijepili populističkim nebulozama, odgovara. Dovoljan broj ljudi povjerovao je da je uzrok njihovih problema vanjski neprijatelj, što je prastari trik iz populističkog priručnika. Ono što je Trocki bio za Staljina, SAD za iranske mule, a Gülen za Erdoğana, Bruxelles je postao za nas, piše on.

“Krenite na put bez putovnice od Grčke do Švedske, od Portugala do Mađarske. Kakva bogata mješavina civilizacija - u hrani, običajima, arhitekturi, jeziku; svaka se država ponosi svojom različitošću. Nigdje dokaza da ih Bruxelles tlači. Nema ovdje ničeg od američke komercijalne jednoličnosti... Saberite sve što znate o porušenoj Europi 1945., a zatim razmislite o zapanjujućim ekonomskim, političkim i kulturnim dostignućima: mir, otvorene granice, relativni prosperitet, ojačana ljudska prava, tolerancija i sloboda izražavanja. Sve do jučer naša su djeca tamo mogla živjeti i raditi.” Zbog toga je parola “Vratimo kontrolu” najispraznije i najciničnije obećanje ovog tužnog perioda.

Odjek njegova teksta bio je izuzetan jer je uspio izraziti čuđenje, tugu i ljutnju koje osjećaju milijuni ljudi, razotkriti laži i hipokriziju, a da ne zvuči ogorčeno - jedan čitatelj svoj komentar završava riječima: “Ja sam Europljanin koji je slučajno Britanac”.

Ako zanemarimo one koji bi da se i njihova zemlja uputi istim putem, kao Marine Le Pen, reklo bi se da i među političarima i među građanima EU prevladava osjećaj nevjerice i tuge da se odlazak ipak dogodio. Njima, odnosno nama postavlja se pitanje: što nam je značila Velika Britanija? Odgovori su, naravno, različiti, ovisno o zemljama, o bliskosti i udaljenosti kultura i jezika i raznim drugim parametrima, uključujući i one političke.

Sigurno ulogu igraju i generacijske razlike, jer starijima je teško reći što je mladim Europljanima značila ta zemlja. Da li išta drugo osim što su podrazumijevali da mogu tamo otići i raditi ili studirati kao u bilo kojoj drugoj zemlji EU? Gaje li ikakav posebni sentiment prema britanskoj kulturi, od mode do glazbe i literature, znače li im što Carnaby Street, Charing Cross Road, Abbey Road - kako su nama značili?

Mojoj generaciji rođenoj u bivšoj Jugoslaviji ostaju barem sjećanja na rane sedamdesete, kada smo odlazili u London, makar je to, naravno, ovisilo o novcu. Iako nisu svi mogli putovati, bilo je neopisivo važno da smo se na graničnom prelazu mogli pojaviti s pasošem bez vize. Mnogi će se prisjetiti kako je naša anglofilija započela s Beatlesima, bolje rečeno radijskim programom “Zaželjeli ste - poslušajte”, kada smo ih 1963. prvi put čuli. I to usporedo s tada popularnim šlagerima s opatijskog festivala. Ili kada smo ih prvi put vidjeli na tada crno-bijelim malim ekranima i u novinama.

Njihova dugačka kosa promijenila je izgled muškaraca, kao i mini suknje Mary Quant nas djevojaka. Prvi je put moda - dugačka kosa i kratka suknja - postala znak otpora. Ni Pariz ni Berlin nisu nam tada značili koliko London, za nas direktan priključak zapadnoj kulturi. Utješno je što ništa od toga neće nestati, ni Brexit ni Johnson neće ponijeti sa sobom naše uspomene, a britanska će kultura i dalje jednako biti dio europske - kao i prije tjedan dana.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2022 10:13