Robert Budak kao Duks, testosteronski nabrijan momak s obje noge na zemlji, daje uvjerljiv luk od vanjske poze macho tipa do unutarnjeg vapaja za bliskošću i osjećaja tjeskobe, usamljenosti - posljednja je rečenica koju sam napisao o mladom glumcu Robertu Budaku u povodu nedavne premijere predstave “Huddersfield” u Zagrebačkom kazalištu mladih. U umjetničkom smislu, nije umro mladić, nego još dijete, i što bismo o djetetu mogli napisati osim o budućnosti koju neće doživjeti?
Bijaše mladić veseljak, uporno je radio, dugo se borio, napokon je nešto postigao, i onda je - umro. Ne može svačije srce podnijeti život, rekao bih.
Kao da mladi ljudi iznenada umiru, ne samo, eto, glumci ili nogometaši, zato da prenu one koji su u svoj život zagrizli odviše lakomo ili lakomisleno.
Mladi Budak svidio mi se kao glumac zato što je stanovit suvišak nervoze, frustracije, prenosio u uloge spontano, pa čak i prkosno.
Prvi put sam ga gledao kao Romea u predstavi Dubrovačkih ljetnih igara 2014., Shakespeareovu “Romeu i Juliji” u režiji Jagoša Markovića. Predstava bijaše slaba, a između dvoje mladih nije bilo kemije. Napisao sam tad da je Budak “još nježniji od ‘nježne’ konture lika u koji ga je uvukao redatelj”.
Krasila ga je dakle stanovita krhkost, u kontrapunktu s velikom energijom i zažarenim pogledom, iz čega bi se, s vremenom, razvila lijepa i trajna glumačka osobnost…
Ali, eto, dogodilo se da neshvatljivo mora postati shvatljivo.
Robert Budak u posljednje vrijeme bijaše, što se kaže, rasprodan. Radio je na sve strane, planirao, dvojio… Što napisati a ne biti patetičan?
Umrijeti stvarno prije nego što si stigao barem triput umrijeti na pozornici jest tragično. A kazalište je, nažalost, pravo mjesto za tragediju.