Hans-Dietrich Genscher bio je njemački vicekancelar i ministar vanjskih poslova od 1974. do 1992. godine. Prije toga nekoliko je godina bio ministar unutarnjih poslova, a u diplomaciju je ušao nakon što je njegov stranački kolega Walter Scheel postao predsjednik Savezne Republike. Herbert Wehner, koji je 1974. bio vođa socijaldemokratske frakcije u parlamentu, jugoslavenskom je ambasadoru u Bonnu Budimiru Lončaru rekao da je skeptičan prema mogućnostima tog “mesnatog čovjeka s velikim ušima”. “Razbit će sav porculan na Istoku”, rekao je, referirajući se na već poodmakli Ostpolitik Willyja Brandta i popravljanje odnosa Istoka i Zapada. Engleski je svladao, bez obzira na to što je ostao skloniji komuniciranju na njemačkom, i postao diplomat kakvih u Europi nije bilo puno. Od svih objeda najviše je volio doručak, i to onaj koji mu je priređivao Zagrepčanin, kuhar iz restorana blizu njegova ureda. Pršut je uvijek morao biti poslužen. Kada je Genscher s njemačkim izaslanstvom 1988. posjetio Zadar, obišao je rodno mjesto tadašnjeg saveznog sekretara za vanjske odnose Budimira Lončara, Preko na Ugljanu, plovio oko Dugog otoka i Kornata - a spavali su na brodu koji je za posjet posudila Tankerska plovidba - a razgovor s jugoslavenskom stranom više je puta prekidao tražeći da se vrate do plate s pršutom. Vino je pio radije nego pivo, ali nije bio jedan od hedonista u njemačkoj visokoj politici, iako se često i najviše družio upravo s takvima.
U njemačkoj vanjskoj politici Genscher je trajno držao dinamiku, intenzitet i kontinuitet, osigurao da se gospodarski moćna Njemačka od objekta u međunarodnim odnosima pretvori u subjekt politike detanta. Brzo je shvaćao realnosti, bio je čvrst, ali je rado slušao, uvijek ostajući otvoren za dijalog i raspravu. Njemačka politika nije se prelamala preko koljena, bila je evolutivna, a takav je bio i Genscher. Mišljenje je stvarao postupno, ostajući dosljedan u razmišljanju. Još je važnije bilo prepoznavanje promjena u Moskvi, savezništvo s Mihailom Gorbačovom, svijest da je Sovjetski Savez spreman pomoći Njemačkoj u zatvaranju nacionalne traume. Svaki njemački političar prisegnuo je pomoći boljitku Nijemaca, a takav napor nije ograničen političkom granicom između Istoka i Zapada, govorio je 1989., najavljujući ujedinjenje.
Njemačku, pa i Genscherovu evoluciju u jugoslavenskoj krizi krajem osamdesetih često se previđa. Smatrao je da europski Jugoistok treba stabilizirati, demokratizirati, uvesti tržišno gospodarstvo. Podržavao je reforme Ante Markovića, želio pomoći njegovoj vladi da uhvati tempo. Kada je postalo jasno da se jugoslavenska kriza neće razriješiti mirnim putem, 25. rujna 1991. u New Yorku je Lončaru rekao kako se čini da je vrijeme za dotadašnji pristup krizi prošlo, da jačaju elementi koji onemogućavaju miran rasplet. Pravo na ujedinjenje su imali i Istočni Nijemci, zašto onda ne bi i Hrvati?
Uz Helmuta Kohla, Hans-Dietrich Genscher bio je glavni arhitekt njemačkog ujedinjenja, uz Willyja Brandta važan dio Ostpolitik, uz Helmuta Schmidta jedan od tvoraca njemačkog privrednog uspona i stabilizacije, uz Gorbačova i Busha arhitekt završetka hladnog rata. Zagovornik mirnog raspleta jugoslavenske krize, ali nakon što je svako drugo rješenje postalo nerealno, snažni zagovornik hrvatskog i slovenskog priznanja. Bio je jedan od najvažnijih europskih diplomata, osoba koja je znala što Njemačka može i koliko oprezno do strateških ciljeva mora kročiti.