Nekako ispada kako niti jedna loša vijest o situaciji u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske više nije - vijest. Pa tako niti jučerašnja informacija koju smo objavili u Jutarnjem listu da se broj aktivnih članova SDP-a s nekadašnjih 36.000 smanjio na samo između sedam i osam tisuća ili eventualno malo više. Svejedno je ima li ih tisuću gore ili dolje, jer kudikamo je važniji poražavajući podatak da se tri četvrtine članstva razbježalo poput rakove djece.
Ovakav rasplet (ili egzodus, ako želite) dao se naslutiti još kada je Davor Bernardić krajem 2016., izabran za SDP-ova predsjednika, nakon što je pobijedio Ranka Ostojića jer tada je glasalo 18.000 članova, a svega osam mjeseci ranije, 21.000 birača odlučilo je kako je Zoran Milanović bolji izbor od Zlatka Komadine. Dakle, već tada, u razmaku malo dužem od pola godine, skoro tri tisuće SDP-ovaca je odlučilo da ih nije briga tko će voditi stranku.
Dvije godine kasnije, ostala je još polovica onih koji su preostali nakon što je odstupio Zoran Milanović. Ovakvi podaci nisu dokaz da je Milanović bio uspješan, jer je pod njegovim vodstvom SDP završio u opoziciji, ali sasvim je jasno da su pod Bernardićem, socijaldemokrati spali na ostatke ostataka doskora neupitno druge najjače stranke u Hrvatskoj.
A kada stranačko članstvo od svega diže ruke, teško je vjerovati da će birači na euroizborima u većem broju glasati za SDP. Moguće je da će SDP osvojiti 15 ili 17 posto, koliko predviđaju recentna istraživanja, međutim, upravo podatak da su na Iblerovu trgu spremni proglasiti uspjehom spomenutih 15 ili 17 posto, pokazatelj je tragičnog stanja u kojem je Socijaldemokratska partija. A to je onda problem i za Hrvatsku jer znači da u zemlji ne postoji opozicijska stranka koja je realna alternativa HDZ-u pa Andrej Plenković i HDZ smiju i mogu govoriti i raditi što ih je volja.