Je li puštanje iz pritvora dvanaest Agrokorovih apostola veliki debakl i brodolom Državnog tužiteljstva ili je - kako se već širi šapat - rezultat velikog dogovora Ivice Todorića s aktualnom vlašću da osobno preuzme svu odgovornost, s tim da mu se djeca ostave pošteđenima? Ne znamo. Oni kojima se takav deal čini nemogućim mogli bi se sjetiti političke instrumentalizacije pravosudne vlasti u slučaju Saucha, donedavno jednog od SDP-ovih stupova, koji sada svojim glasom čuva HDZ-ovu većinu, dok mu DORH puše za vratom.
Vrlo upućeni izvori već neko vrijeme tvrde da nekad moćni Gazda trguje s političkim vrhom. Pokušava se nagoditi tako da mu nasljednici ne stradaju. Neće šaptom pasti, a koliko će reći, zavisi od pogodbe. U toj su funkciji i njegovi blogovi, koji implicitno prenose poruku da mnogo zna, da na raspolaganju ima još municije kojom može torpedirati neugodne napadače, čak i kad su Vladini pouzdanici. U toj je funkciji i dokument predočen istražiteljima po kojem Ivica Todorić eksplicitno priznaje vlastitu odgovornost za sve financijske odluke. Je li i njegov potpis na zahtjevu za aktiviranjem lex Agrokor dio pogodbe? Može li se i boravak u Londonu smatrati dijelom istog aranžmana? Možda nekome u Hrvatskoj odgovara da se posrnuli oligarh našao tamo gdje ga je teško dokačiti i odakle ga je teško izručiti? Možda je onda i njegov povratak u Zagreb nekima nepoželjan?
Mnogo je nepoznanica oko Agrokora. Ne samo onih kojima se trenutačno bavi istraga. Državno će odvjetništvo rasplitati bilance i njihovo friziranje, financijska zamračivanja i malverzacije, sve u milijardama od kojih se cijeloj naciji vrti u glavi. U javnost stižu šokantni podaci o načinu funkcioniranja Todorićeva carstva. Ali, jednako su upitni i sumnjivi neki aspekti afere Agrokor koji se ne tiču samog poslovanja koncerna. Prije svega posve su nejasni razlozi spektakularnog koordiniranog jutarnjeg upada policije u Kulmerove dvore i u vile Agrokorove vlastele. Protokol je uigran u dosadašnjim visokoprofiliranim slučajevima, što je prije skoro desetak godina zaista moglo djelovati kao izraz odlučnosti države da ide u obračun s kriminalom.
Danas, s iskustvom uglavnom razvodnjenih, metiljavih, neokončanih, propalih, ni pravdi više potrebnih procesa, recentni desant na tajkunsku družbu više ne funkcionira kao najava pravosudne katarze. Policija nije došla po Ivicu Todorića i pretresla mu obiteljsko gnijezdo čim je afera pukla, nego stiže pola godine kasnije. Koje li čudo da ništa zanimljivo nije našla! Dala mu je vremena da sve skloni i počisti, da se pripremi, da se na koncu odšeta iz Hrvatske. Pustila ga je da ode. Zato je sada, sa zakašnjenjem od šest mjeseci, medijima dojavljeno kucanje na kapiju Todorićevih dvora predstava za narod. Duda varalica za socijalno, sirotinjom izmučene građane.
Pumpanju masovnog gnjeva služe i medijima dostavljeni detalji o iritantnom luksuziranju i bogatunskim bjesovima. Viletine, imanja, jahte, helikopteri, terevenke, svila i kadifa, brendirane žene i njihovo rublje… Bijes se nacije kanalizira prema jednom megalomanu i njegovoj socijalno autističnoj obitelji, a ne prema sustavu koji je u stvaranju monstruma sudjelovao. Organiziranim puštanjem kompromitirajućih informacija iz istrage, politika zapravo orkestrira atmosferu drž’te lopova. Stvara dimnu zavjesu kako bi prikrila svoju odgovornost i neke problematične aspekte Vladine intervencije u cijeli slučaj.
Hoće li prevrtanje Todorićevih gaća poslužiti skrivanju nekih novih problematičnih aranžmana, primjerice, mutnom preuzimanju pojedinih dijelova njegova imperija? Istodobno s gromoglasnim lovom na Agrokorove hahare valja se, izgleda, stvaranje novih gazda. Na koncu bi moglo ispasti da je sve isto, samo njega nema. Policijsko bacanje mreže zorom po elitnim adresama i iskrcavanje ulova na Oranice pa u Remetinec sugerira da je riječ o svojevrsnom opijumu za narod.
Da se srce tame afere Agrokor ne pokušava bistriti nego prikriti govori i HDZ-ov gotovo paničan bijeg od formiranja saborskog istražnog povjerenstva. Prvo su njegovo osnivanje mjesecima eskivirali, sada ga i prije nego je počelo raditi hoće ugasiti. Premijer Plenković uporno tvrdi da su njegove ruke u ovom slučaju posve čiste. Možda, čak vrlo vjerojatno. Ali je zato posve sigurno da su njegova stranka, njene strukture i pojedini kapitalci, debelo involvirani. Agrokor je ortačka firma, proizvod politike koliko i njenog nesretnog vlasnika. Zato se HDZ boji formiranja parlamentarnog povjerenstva. Njihov je strah - koliko se vidi - ogroman. Ako Ivica Todorić završi pred sudom, mnoge će se strukture u državi zatresti i porušiti. Ali, ako Plenković saniranje slučaja koji je postao prijetnja stabilnosti cijele države zaista vidi kao reformski proces, onda je to neminovno.
Taj posao ne mogu obaviti DORH ni sudovi. Mora ga obaviti politika. Zato je saborska istraga slučaja Agrokor nužna. Premijerova tvrdnja da povjerenstvo treba ukinuti, a njegov posao preseliti u neki od saborskih odbora ili na parlamentarnu sjednicu, samo je drugo ime za opstrukciju. Posve je jasno da se na taj način onemogućava ispitivanje svjedoka. Bez povjerenstva nemoguće je u Sabor na svjedočenje pozvati političke moćnike, nekadašnje i aktualne. A bez toga rasprava o Agrokoru svodi se na jalova međustranačka prepucavanja. Za pokretanje parlamentarne istrage govori i činjenica da se ona mora okončati u pola godine, dok je pravni epilog cijelog slučaja na dugom štapu, do presude će, govori iskustvo, trebati više od desetljeća.
Najzagonetniji je i trenutno vjerojatno najintrigantniji utjecaj inozemnog faktora na aferu Agrokor. Kao što smo ovdje već napominjali, čini se da je geostrateška dimenzija cijelog slučaja bila vrlo važna, možda i presudna za izbijanje krize. S jedne strane utjecaj ruskih banaka, kao najvećih Todorićevih vjerovnika. S druge strane američki fondovi koji su se odjednom, u trenutku sloma, počeli zanimati za njegovo carstvo. Iza angažiranih financijskih ustanova posve jasno stoje njihove države. Dok je ruski ambasador okićen odličjem paradirao Zagrebom, najavljujući dramu u Agrokoru, američka je veleposlanica, kako je ovih dana sama otkrila, djelovala nešto diskretnije. Dobro obaviješteni izvori tvrde da je pritisak Amerike bio glavni razlog za donošenje lex Agrokor, kojim je ne samo zaustavljen već dogovoreni ulazak ruskog faktora u vlasništvo Todorićeva koncerna, nego su štoviše gotovo preko noći otvorena vrata prodoru i dominaciji američkog utjecaja.
Agrokor je po svemu sudeći bio i glavni razlog naglo probuđenog interesa Rusije za Hrvatsku i neobične pompe s kojom je hrvatska predsjednica primljena na dvoru novog ruskog Cara. Vladimir Putin iskoristio je podjele u hrvatskom vrhu da kraljevskim ugošćivanjem Kolinde Grabar-Kitarović pošalje poruku premijeru Plenkoviću, koji mu svojim ukrajinskim ekskurzijama običava dizati živac. Premda se s hrvatske strane tvrdi suprotno, čini se da se u Moskvi o Agrokoru razgovaralo više nego u Hrvatskom saboru. O detaljima afere ruski je predsjednik sada obaviješten bolje nego hrvatska javnost. Tamošnji su mediji provalili da je u tome sudjelovao i ovdje vrlo zakopčani državni odvjetnik Cvitan.
Obje strane, i ruska i američka, sada pokušavaju prodati priču kako brinu prije svega o hrvatskim interesima. Na svečanom ručku sa šeficom hrvatske države ruski je predsjednik čelniku Sberbanke u šali, kao, sugerirao da bi uz svoju zaradu mogao otpisati dio Agrokorova duga. Istodobno se veleposlanica Julieta Valls Noyes hvali američkom ulogom u rješavanju krize u Agrokoru i tvrdi da su se Amerikanci spremni dodatno financijski angažirati “kako bi spasili tvrtku koja je važna i izvan granica Hrvatske”. Kao da je američki lešinarski fond, koji je Agrokorove dionice jeftino kupio, a naplatit će ih u punom iznosu, neka dobrotvorna organizacija! Od takvih ljubaznih ponuda cijeloj bi Hrvatskoj na koncu mogli trnuti zubi.