O magarcu koji je shvatio ozbiljno Igora Zidića

Vjerojatno pripadam malom broju ljudi koji su željno iščekivali novi broj časopisa Vijenac da bih pročitao najavljeno obrazloženje odluke Glavnog odbora Matice hrvatske o brisanju Vlaha Bogišića iz Matičinog članstva. Tu je priču, naime, u samo dva tjedna doslovno pregazilo vrijeme koje, čini se, samo u Matici hrvatskoj još uvijek teče u ritmu konjaničkih glasnika i golubova pismonoša.

Osobno nisam zagovornik ni poklonik imperativa brzine nametnute suvremenim komunikacijskim tehnologijama. U dilemi između površne brzopletosti i domišljene ili promišljene mudrosti, uvijek ću se rado odlučiti za ovo drugo. Stoga sam, kao zastarjelo spori živac u hiperaktivnom i neurotičnom medijskom organizmu, ozbiljno shvatio i bez protesta prihvatio obrazloženje koje mi je pretprošle nedjelje predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić dao o tome zašto mi neće obrazložiti i tada već tri dana staru odluku Glavnog odbora MH o brisanju iz članstva dotadašnjeg potpredsjednika Matice Vlaha Bogišića.

Gospodin Zidić zamolio je za razumijevanje, koje je od mene i dobio, za odluku Glavnog odbora da opširno obrazloženje svoje odluke obznani u narednom broju Matičinog časopisa Vijenac. Čak sam pomislio kako je dobro, barem na polju duha i kulture koje se bavi trajnim i neprolaznim vrijednostima, ne srljati, nego, ako treba, eto čak i dva tjedna pričekati s javnim izjašnjavanjem o nekoj osjetljivoj i važnoj stvari. Ali, pokazalo se da ja Maticu hrvatsku, pa i njenog predsjednika, doživljavam daleko ozbiljnijima i važnijima nego oni sami sebe. Tog istog dana, kada je predsjednik Matice meni objašnjavao kako su čak i za njega odluke Glavnog odbora obavezujuće, Matičin tajnik je mojim kolegama koji su zaobišli Zidića naširoko objašnjavao zašto je Bogišić izbrisan iz članstva.

Ja sam, bez sumnje, ljudski i novinarski grdno pogriješio što nisam posumnjao u ozbiljnost jedne takve institucije i njezina predsjednika, premda sam za to imao itekako mnogo razloga, među kojima naprasno brisanje iz članstva Matice jednog njenog na mnoge načine istaknutog člana nipošto nije bio ni jedini ni prvi.

Moji su kolege dan kasnije morali ispravljati moju pogrešku i napisati novi članak o Matici i Bogišiću. I u njihovu je članku glavni tajnik Matice Zorislav Lukić, bez ikakvog obzira prema odluci Glavnog odbora, kojom je svoju škrtost na riječima pravdao Zidić. Lukić je i Jutarnjem tada potvrdio da je razlog isključivanju Bogišića, koje valjda samo Matici zvuči benignije ako se nazove brisanjem, njegovo kontinuirano, po njima neprimjereno, kritiziranje Matice i njezina vodstva. Oni su to nazvali narušavanjem ugleda, pa tako i kršenjem 18. članka Statuta Matice koji članovima nalaže taj ugled štititi. Ali, i Lukić je najavio da će “detalji odluke Uprave biti obrazloženi u najnovijem broju Vijenca, a tekst piše predsjednik Matice Igor Zidić.” Stoga sam ja, neizlječivo naivan, i dalje nastavio sa zanimanjem iščekivati novi Vijenac s nadom da će predsjednik Matice u jednom mudrom, dobro prespavanom i promišljenom tekstu doista ponuditi barem tračak razloga zbog kojih brisanje Bogišića iz Matice zbog oponiranja i kritiziranja njezina vodstva ne bi trebalo naprečac shvatiti kao puki recidiv postupaka centralnih komiteta iz razdoblja jednoumlja ili uspostavljanjem nekog novog maloumlja. A da ne govorimo o malodušju koje takvi postupci u jednoj takvoj organizaciji mogu samo produbiti, osobito kod onih za koje je u nekim drugim vremenima nošenje značkice sa slovima MH na reveru značilo riskantan i nimalo bezopasan čin protivljenja i otpora diktaturi. I to u prvom redu diktaturi nad mislima i riječima.

I onda je jučer osvanuo i taj novi Vijenac, barem na internetu, a u njemu doslovno “Riječ predsjednika Matice hrvatske na sjednici glavnoga odbora održanoj 26. ožujka 2010.”, dodatno naslovljena kao “Slovo o Vlahu Bogišiću”.

Nema tu nikakvog obrazloženja, nema ni riječi o raspravi i zaključcima, nego samo Zidićev govor kojim je Glavnom odboru predložio Bogišićevu eliminaciju. Jutarnji list je proglašen Bogišićevim suučesnikom u blaćenju Matice. U finalu optužnice Zidić je izrekao pa napisao, ili obrnuto, i ovu rečenicu: “Čini se da nas je, na svome putu u Europu, gospodin Bogišić čvrsto odlučio ostaviti u Jugoslaviji”, čime je tekst zaslužio da mu naslov zapravo glasi “Hrvatsko slovo o Bogišiću”. To što sam ja ispao magarac pri tom je najmanji problem. Mnogo je veći što je vodstvo Matice, najblaže rečeno, doista totalno neozbiljno, a najveći što to više nikoga, osim nekolicine neizlječivih naivaca, zapravo više uopće ne zanima.