Pitanja Hrvatskoj 20 godina poslije

Hrvatski umjetnik svjetskoga glasa Dalibor Martinis izveo je u studiju HTV-a nesvakidašnji performans. Sjedio je nasuprot 33 godine mlađem samom sebi i odgovarao na pitanja koja si je postavio i snimio 1987. godine.

Da bi takav razgovor uopće bio moguć, Martinis je Martinisu morao biti u stanju odgovoriti na prvo, ključno pitanje: “Jesi li živ?”

No, osim tom biološkom činjenicom, umjetnik je u razgovoru sa svojom crnobijelom slikom iz mladosti imao i drugih razloga za zadovoljstvo. Njegov kasniji umjetnički put, a i lik bistrog pogleda, govore u prilog dosljednosti mladom sebi. A opet, ostvario je i lijepu karijeru a da nije prokockao zrelost i mudrost. Dvojica Martinisa razlikuju se po borama i boji kose, ali supstanca je u velikoj mjeri ostala ista: umjetnička, duhovna i ljudska. I zato se nijedan od ta dva lika nije morao sramiti onog drugog.

Osim performansa, mogli smo vidjeti još nešto što je na Hrvatskoj televiziji rijetkost, a kod konkurencije nikada nije ni postojalo. Mislim na iskreno divljenje i zahvalnost koju je, od radosti ozarenoga lica, svom gostu Martinisu izrekla Vlatka Kolarović, urednica i voditeljica emisije “Drugi format” u okviru koje je ostvaren doista ekskluzivan performans. O tome, doduše, na portalu HRT-a nema ni slovca, a kamoli slike.

Martinisova akcija potiče na razmišljanje i o tom medijsko-kulturnom problemu, ali i o mnogo važnijim pitanjima o uzrocima takve društvene klime. Mene, zapravo, opsjeda vizija jednog megaperformansa u kojem cijela Hrvatska sjeda pred samu sebe, mlađu dvadeset godina, koliko je prošlo od prvih izbora. Zamišljam kako taj dan sljedećeg tjedna svatko od nas obilježava s petnaest minuta razgovora sa svojom dvadeset godina mlađom sjenom.

Da je Dalibor Martinis, nakon što je prije više od tri desetljeća za budućnost samom sebi snimio neka njemu tada važna pitanja, krenuo bilo kojom od mnogih mogućih životnih stranputica, njegova posljednjeg performansa vjerojatno ne bi ni bilo. Može li današnja Hrvatska, kao skup svih onih i svega onoga što popunjava taj širok pojam, danas izdržati pogled u ogledalo vlastitih želja, snova, planova i nada?

Nasuprot općeraširenom lošem mišljenju koje o Hrvatima najviše šire Hrvati, ja uporno ustrajem na lijepom i optimističnom pogledu na nas same. Uvjeren sam da većina građana ove zemlje ne bi imala razloga za sram pred vlastitom slikom i vlastitim pitanjima iz prošlosti.

Ali, što sa svim onim silnim nagomilanim razočaranjima koja bi sasvim sigurno provalila iz nas današnjih suočenih sa slikom Hrvatske kakvoj smo se prije dvadeset godina, izlazeći na prve izbore, nadali?

Gdje smo to svi mi pogriješili? Je li moguće da je baš za sve kriv netko drugi? Nije li kolektivni neuspjeh u stvaranju i ostvarivanju slobodnije, pravednije, bogatije, mudrije, zrelije i pametnije zemlje ujedno razlog za osobni sram pred samim sobom?

Najlakše je pred ovim zamišljenim vremenskim ogledalom zamišljati neke druge ljude, likove kojima se ionako svakodnevno bavimo mnogo više nego samima sobom. Recimo, one koji su ostvarili svoje snove, ili su možda postali i ono o čemu se prije dvadeset godina nisu usuđivali ni sanjati. Recimo, milijarderi. Ako jednom ili nekolicini ide sjajno, dok velikoj većini ide jako loše, to valjda nije tek puka koincidencija, nego valjda i neki uzročno-posljedični odnos koji bi valjalo istražiti.

Ali, opet kažem, najlakše je pred dvadeset godina mlađeg ispitivača postaviti i sve one koji danas, a neki i cijelo to vrijeme, sjede na ili pri vlasti. No, što smo to onda uopće mi svi ostali koji o samima sebi volimo misliti sve najbolje i najljepše? Upravo dvadesetogodišnje iskustvo porazno dokazuje kako kolektivna nada i vjera u bilo što dobro, pa i loše, nije ništa doli tijesto koje mijesi i oblikuje kako se njemu hoće uvijek netko drugi, netko izvan “nas”, ili netko protiv “nas”.

Treba zato sjesti pred sebe samog. Možda je najbolje, kao zalog za boljih sljedećih dvadeset godina, barem na trenutak i osobno osjetiti sram, pa i odgovornost zbog godina što su otišle u nepovrat. Sram i za one koji srama nemaju. A još više sram pred onima iz čijih usta na prvo i ključno pitanje “jesi li živ” odgovara - zemlja. A onda, ali tek nakon srama, neka progovori i bijes.