ZAGREB - O političkim odnosima Amerike i Kine ovisit će mnogo toga u svjetskoj politici u sljedećim godinama - ali zasad nema naznake da bi Kina, nesumnjiva ekonomska i politička velesila, postala supersila podjednako kao Sjedinjene Države, unatoč postupnom opadanju globalnog utjecaja Washingtona.
Stoga riječi koje je Obama izrekao netom je ponovo reizabran, a prije svega njegova najava “svijeta bez rata”, izaziva razmišljanja i nade, i jamačno više pozornosti nego što će izazvati riječi kineskog potpredsjednika Xija Jinpinga kada za nekoliko dana bude postavljen na čelo kineskoga partijsko-državnoga oligarhijskog vodstva.
VELIKI SPECIJAL: Sve o američkim predsjedničkim izborima čitajte OVDJE
U Sjedinjenim Državama Amerike zasad nema promjene na čelu. Predsjednik Obama ostaje još jedan mandat u Bijeloj kući, do 20. siječnja 2017. Dapače, ova pobjeda mu (donekle) driješi ruke: ima prilike djelovati slobodnije, ne morajući misliti na reizbor - ali ipak mora misliti na djelomične izbore za Kongres (takozvani “midterm”, između dvaju termina predsjedničkih izbora) u čijemu Zastupničkom domu republikanci zadržavaju većinu, što znači da ima ruke razmjerno slobodnije samo do kraja sljedeće godine. Za razliku od Billa Clintona, neće mu vezati ruke nikakva afera Lewinsky - ali će ga sputavati ekonomija, više nego republikanci u Zastupničkom domu.
Interesne grupe
Prema tome, pred Obamom je najvažnija od svih njegovih osam godina. Što u njoj prevrne u politici jedine svjetske supersile - prevrnuo je. A prvo će prevrnuti svoju ekipu, jer odlazi dio dosadašnjih ministara, predvođen državnom tajnicom Hillary Rodham Clinton, kojoj preostaju tri godine da se odluči: hoće li se još jednom baciti u bitku za demokratsku predsjedničku nominaciju. Za izbore 2016. imat će 69 godina: bit će na samom rubu dobi za izbor (toliko je imao i Ronald Reagan kad je prvi put izabran).
Budući kineski predsjednik Xi (to mu je prezime, Jinping je osobno ime) nasljeđuje pak dijelom uhodanu ekipu (u kojoj su bili i on i novi premijer Li Keqiang), a dijelom obnovljenu, ali ne samo iz redova iste Kineske komunističke partije, nego i iz istih interesnih grupa koje su se konsolidirale od dolaska na vlast Denga Xiaopinga.
Dok je američki sustav demokratski, ali s elementima sve ugroženije oligarhije (od svih predsjednika dosad samo Obama nije bijelac, samo Kennedy nije bio protestant), kineski je oligarhijski i jače nego japanski, s elementima koji već mirišu po teritorijalnom feudalizmu.
Ekspres lonac
Dok kineski sustav vrije, poput čvrsto zatvorena ekspres lonca, američki se duboko podijelio na dvije Amerike: ne samo na kozmopolitsku na obalama a nacionalističku i intransigentnu u unutraš-njosti, nego sve jasnije i na Ameriku bijelih anglofonih protestanata, koja gubi utrku iako je još u većini, i na Ameriku svih manjina - crnaca, Hispanoamerikana-ca, Židova, raznih inih recentnih useljenika - čija je mobilizacija osigurala Obami novu pobjedu.
Dva stoljeća pošto su što pobili, što potisnuli starosjedioce, Urođene Amerikance (koji se više ne zovu Indijancima u politički korektnome novogovoru), stoljeće i pô pošto su se zakrvili između latifundista s robovskom radnom snagom i industrijalaca žednih mobilne i stoga formalno slobodne radne snage, “bijeli anglosaksonski protestanti” (WASP) postupno i sami postaju manjina uslijed uvoza novog proletarijata. Možda ne bi bili, da svoju supremaciju ne oblače u rasno ruho, pa je i u policijskim obrascima bijelac (“kavkaski tip”, što ne znači kosmata brku tipa Stalina) različit od “hispanosa”, a ne samo od crnaca ili Azijata.
Republikanci su se, osobito od prodora Čajne stranke, predstavili kao bijela stranka bijelih ljudi, koja kaže “manje države”, podrazumijeva manje socijalne države.
Globalna podjela
A misli: ne želim plaćati škole ni bolnice crncima i hispancima, tvrdeći da je to pitanje slobode. S druge strane su grupe koje zahtijevaju jednake šanse, tvrdeći da je to bila suština slobode u Americi u koju je Evropa čeznutljivo gledala u osvit Francuske revolucije.
Vrag je i u tome što to nije samo američka, nego i globalna podjela. I zato je za sav svijet važno kako će se najnoviji trendovi između pacifičke i atlantske obale reflektirati na ostalih sedam milijardi ljudi na Zemlji. U tom pogledu je svijet bez rata ipak samo pobožna parola, to jest presvlačenje zbilje u etički progutljivije ruho.
Neće ni u Siriju
Tko god da je pobijedio na američkim predsjedničkim izborima, globalni interesi Sjedinjenih Država bili bi manje-više isti. Obama jest obećao povlačenje iz Iraka i Afganistana, prvo je proveo, drugo je započelo - ali to bi, godinu prije ili poslije, proveo i bilo koji eventualni republikanski predsjednik, jer Amerika ne može drukčije, niti njezini saveznici pristaju na išta drugo.
Obamine riječi mogu se protumačiti kao najava da neće biti vojne intervencije u Iranu - ali nije stari-novi predsjednik iznio ideološku dogmu (poput Bushove arcigluposti o “izvozu demokracije”). Procijeni li Washington da je Iran ugrozio njegov opstanak - udarit će, nesmiljeno. Intervencija može biti delegirana Izraelu, zaduženome za kirurški napad bez invazije, uništavanje nuklearnog potencijala u svrhu vraćanja Irana nekoliko godina unazad.
Ni u Siriji nema potrebe za američkom intervencijom, tim više što su i debelokošci na iračkom (a dijelom i na afganistanskom) primjeru vidjeli da te intervencije na kraju jačaju ekstremiste. I ta se intervencija može delegirati, možda Turskoj, koja je već preventivno iskezila zube - a njezinu konzervativnome muslimanskom režimu teško netko može predbaciti da je križarski. Ostaje enigma Sjeverne Koreje - ali tu bi se kao nenajavljen saveznik mogla pojaviti Kina. Uostalom, sav period “hladnog rata” bio je krcat vrelim sukobima koji su funkcionirali kao delegirani lokalni ratovi, s glavnim žarištem na Levantu, između brojnih Arapa i jakog Izraela. Ali to su izmislili još Rimljani, koji su znali čemu im služe saveznici i pošto.
U svemu tome i Washington i Peking imaju ako ne istovjetne, a ono kompatibilne interese.
Ostaje ekonomija, kamen kušnje i jednih i drugih. Kina ima rezona stremiti tome da bude glavna svjetska ekonomska sila: ima dovoljno stanovnika, dovoljno je mnogoljudnija i od najbliže Indije, da je problem, zapravo, što nije i najbogatija.
Unutrašnje napetosti
Ali odgovara li joj ekonomski rat sa Sjedinjenim Državama? Ni za živu glavu, barem ne dok je Kina najveći američki vjerovnik, jer bi za nju (zasad nezamisliv) krah Sjedinjenih Država značio isto što i drugima krah banke u kojoj imaju najviše depozita.
Naravno, Obamu čeka „fiscal cliff“ - ali što je u tome nova, osim činjenice da su republikanci od toga napravili glavni bauk za decimiranje Obaminih demokrata? Taj porezni greben, postoji otkako USA imaju deficit - a imaju ga od Nixona, ne od Clintona i ne od Obame. Dapače, bujanju deficita najviše je pridonio George W. Bush svojim nekontroliranim trošenjem kad je premro od straha poslije rušenja Dvojnih nebodera (više je od njega trošio samo Johnson, za Vijetnam, ali u doba suficita). I Nixon i Bush ml. su uspjeli dio deficita iskrcati na leđa Evropi. Da Evropska unija nije ustrašena ikakvom svojom federalizacijom, te da joj je čista savjest u pogledu NATO-vih troškova, možda bi mogla natjerati Washington da se brže vraća u granice podnošljive zaduženosti. Zasad nisu na to prisiljeni ni Obama ni Bernanke. Uostalom, “fiscal cliff” u Japanu je gori od američkoga. I? Tek na dulju stazu on može postati razlogom ozbiljne međunarodne nestabilnosti - ali samo ako i kada i Japan i Kina odluče svoje unutrašnje napetosti pretvoriti u vanjske.
Kina još nije dotle došla, iako je njezin napredak opasno usporen. Odluči li Kina unutrašnje sukobe kanalizirati u vanjsku napetost - Bog neka se smiluje Japanu i svima nama. Njihova bratska mržnja našla bi katalizator. Njemačka je tridesetih pokazala kako se to radi. U Kini je još Mao, kad je brojala mizernih 600-700 milijuna, govorio da žrtvovati stotinjak milijuna nije problem (što je Hitler mogao promisliti, ali 100 milijuna stanovnika viška nije imao). Kina sad ima 1,3 milijarde, dakle marginu za takvu luđačku logiku - ali i ljudi u Kini sada imaju što izgubiti “osim svojih lanaca”, pa je pitanje bi li bili spremni tako samoubilački poslušati nekoga zločinačkog vođu.
Sretno položena karta
Evropu očekuje razroko doba: lijevim okom mora poglédati u Washington, desnim škiljiti put Pekinga, paziti što se straga valja iz arapskih strana i iz Afrike, a u međuvremenu čvrsto fokusirati pogled na vlastita zaostajanja.
Obamina pobjeda se čini dobrim znakom - ali, zapravo, samo je jedan trefov kralj sretno položen, što ne znači da je kula od karata čvrsta.