'Nije točno da je Denis Kuljiš osnovao tjednik Nacional, nego je isti bio samo jedan od novinara i urednika koji su zajednički osnovali navedeni tjednik, odnosno bio je član skupine osnivača, pa se ne može govoriti da bi Denis Kuljiš osnovao tjednik Nacional.
Nadalje, netočna je tvrdnja da bi tjednik Nacional bio otet Denisu Kuljišu od strane Ive Pukanića (koga Denis Kuljiš posthumno posebno uvredljivo naziva „moj bivši mali od kužine“), nego se većina osnivača suprotstavila uređivačkoj politici koju je Denis Kuljiš u to vrijeme provodio u Nacionalu, a radi čega je bila dovedena u pitanje i sama opstojnost tjednika Nacional, kojem je radi iznimnog pada prodaje prijetila opasnost da bude ugašen. Pored navedenoga, većina suosnivača se usprotivila tadašnjoj želji i nastojanju Denisa Kuljiša da se tjednik Nacional proda trećima pod netransparentnim okolnostima, pa kako su Denis Kuljiš i njegovi istomišljenici tada bili nadglasani na zakonom predviđen način, isti je napustio Nacional.
Potom, netočno je da je tjednik Nacional ikada bio pretvoren u stručni bilten mafije i obavještajnog podzemlja.
Nije istina da je tjednik Nacional „opet uskrsnuo u operaciji kompromitacije koja počinje tom Manolićevom ispoviješću“, nego je istina da se tjednik Nacional na tržištu ponovno pojavio u prosincu 2014.g. godine, kao posve transparentni privatni poduzetnički poduhvat.
Nije istina niti to da je Berislav Jelinić pribilježio Manolićevu izjavu, koju novinar Denis Kuljiš naziva „ispoviješću“, nego je njegovu izjavu dobila novinarka Orhidea Gaura Hodak.
Netočno je da se Berislav Jelinić „prekomandirao za glavnog urednika“ tjednika Nacional iz policijske škole u Dotrščini, gdje nikada nije bio nastavnik, već je neprekidno od 2000. do 2011. bio zaposlen u tadašnjoj tvrtki osnivaču Nacionala nakon što je punih šest godina kao novinar proveo u Europapress Holdingu, radeći ondje za razna izdanja te tvrtke, uključujući tjednike Globus, Studio i Arena, te dnevne novine Jutarnji list.
Netočno je i da je tjednik Nacional bio tiskan „u nakladi od tisuću-dvije“primjeraka, što se može lako dokumentirati.
Netočno je da se u Nacionalu „publiciraju priče namijenjene široj diseminaciji preko „neutralnih medija“, nego se u Nacionalu objavljuju tekstovi za koje uredništvo vjeruje da bi mogli biti zanimljivi čitateljima, te koji imaju relevantnost u pogledu dnevno-političkih i društvenih zbivanja u Hrvatskoj, tako i u svijetu.'