Ovih dana NATO, ali ne samo on, obilježava obljetnice događaja koji su promijenili Savez. Jedna od njih je 70. godišnjica osnivanja NATO-a kao saveza zapadnih demokratskih država koji će tijekom hladnog rata čuvati zapadnu Europu. Obilježava se i 20. godišnjica proširenja Saveza, u koji su prvi put ušle tri bivše komunističke države - Poljska, Mađarska i Češka.
Prošlo je 15 godina od ulaska Rumunjske, Bugarske, Slovenije, Slovačke, Estonije, Litve i Latvije u Savez, a deset otkako su u njemu Hrvatska i Albanija. U nedjelju je i 20. obljetnica početka zračnih napada NATO-a na Srbiju. Taj se događaj na Kosovu obilježava kao povijesni jer je okončao etničko čišćenje Miloševićeva režima nad Albancima. U Srbiji se to, pak, obilježava kao tužan događaj, a vlast to naziva i zločinom, odnosno “ničim izazvanom agresijom”.
Kako god netko gledao na sve ove događaje, oni su promijenili Sjevernoatlantski savez u vrijeme dok je tražio svrhu svojeg postojanja. Intervencija na Kosovu bila je nužna jer je međunarodna zajednica pokušala sve kako bi se problemi riješili političkim sredstvima. Nije NATO samo tako odlučilo bombardirati Srbiju iako današnja srbijanska vlast ne želi niti spominjati razloge te intervencije. Nije NATO iskapao leševe ubijenih kosovskih Albanaca i u hladnjačama ih premještao blizu Beograda. Ta je intervencija uslijedila nakon što je međunarodna zajednica propustila spriječiti zločine u Hrvatskoj, pa i genocide u BiH.
Tada se postavljalo pitanje ima li postojanje NATO-a smisla i kakvog ako dopušta da se na europskom tlu događa genocid. Da je međunarodna zajednica na vrijeme intervenirala, mogli su se izbjeći mnogi zločini i u Hrvatskoj, i u BiH, i na Kosovu. A UN je upravo tijekom ovih sukoba pokazao da nije u stanju spriječiti zločine te je suodgovoran za genocid koji su srpske snage počinile u Srebrenici, a koji su institucije međunarodnog prava potvrdile kao genocid, što današnja vlast u Srbiji ne želi priznati. NATO je bio jedina organizacija koja je bila sposobna intervenirati. NATO-ova misija na Kosovu smatra se velikim uspjehom sa sigurnosnog aspekta, a za političke probleme Savez nije odgovoran jer to nije nadležnost vojne misije.
Vojne intervencije uvijek imaju svoju cijenu, koja se, na žalost, plaća i ljudskim životima. Ali, jednako se tako mora postaviti legitimno pitanje cijene izostanka vojne intervencije.
Primanjem bivših komunističkih država u članstvo i proširenjem na zapadni Balkan NATO je pridonio jačanju europske sigurnosti, kao i procesu ujedinjenja Europe, jer ovaj se proces odvijao usporedo s proširenjem Europske unije, što se smatra drugom stranom iste medalje. NATO je jamčio sigurnost koja je bitna i za svu kasniju integraciju u EU. Sve istočnoeuropske države koje su ušle u EU, prije toga su postale članice NATO-a.
Dakle, i nakon završetka hladnog rata imalo je smisla održati, pa čak i povećati Sjevernoatlantski savez. A ima ga smisla jačati i sada, kada se svijet suočava s novim izazovima i prijetnjama.
No, izazovi za NATO nisu samo prijetnje izvana za sigurnost država članica. Izazovi su i unutarnji jer se dovodi u pitanje i ključno načelo NATO-a o kolektivnoj obrani - predsjednik glavne članice, SAD-a, previše pojednostavljeno gleda na financiranje obrane od država članica.
Donald Trump ostavlja dojam kao da NATO vidi kao zaštitarsku tvrtku kojoj morate platiti ako želite da vas štiti. Nije on prvi američki predsjednik koji upozorava da i druge države moraju dati veći doprinos kolektivnoj obrani povećanjem sredstava za obranu. Mora, međutim, pripaziti da time ne ugrozi transatlantsko savezništvo u obrambenom i sigurnosnom smislu jer za građane takva sigurnost nema cijenu.