Nismo stvoreni da bismo živjeli unutar četiri zida, zaključani na dulje vrijeme. Strah je u ovoj situaciji normalan, poručuju nam psiholozi, normalno je da ste jadni i izgubljeni, pod stresom. Izgubili smo svoj stari, poznati svijet, prisiljeni smo preko noći snaći se u novim okolnostima. Koliko će ovo trajati? Hoću li se razboljeti, što će biti s mojim najdražima?
Moguće je da smo tek na početku nametnute samoizolacije, nitko ne zna kad će doći cjepivo, a tek će nas ono izbaviti. Moglo bi potrajati. Kako preživjeti u novim skučenim okolnostima?
Najgore je onima koji ne znaju živjeti bez kontrole, koji misle da mogu kontrolirati život, a takvih je puno. Sad su očajni, svijet im se raspao. U pokušaju da zadrže makar krhotine, jačaju kontrolu nad onim što im je dostupno: opsesivno čiste podove i kvake. Manijakalno peku kruhove i kolače. Zabranjuju zdravoj djeci da izađu iz kuće, umjesto da se barem svaki drugi dan prošeću u blizini doma.
Oni koji su i dosad svoj strah i nesigurnost rješavali tako što se doma ponašaju kao mali tirani, to će samo intenzivirati. Više nemaju drugog mjesta gdje bi otpustili napetost, nema odlaska na posao, u teretanu, na pivo s dečkima.
Stručnjaci računaju da je nasilje u obitelji poraslo 40 posto, Francuska je dopustila žrtvama da se kreću usprkos strogim pravilima karantene, dala im da se sklone u hotele. I prije ovoga žene nasilnika nisu imale kamo. Nije ovo Njemačka pa da mogu očekivati socijalnu pomoć dovoljnu za pokrivanje osnovnih troškova za sebe i djecu.
Kućna izolacija pakao je za one u lošim vezama i lošim brakovima. Kućna izolacija pakao je za njihovu djecu, i za djecu inače funkcionalnih roditelja, koji smatraju da dobar odgoj znači maksimalno kontrolirati svoje dijete. Da odgoj znači djetetu nametati svoje stavove i kažnjavati drugačije mišljenje i postupanje.
Sad su im djeca izručena na milost i nemilost 24 sata dnevno.
Krivo su vam rekli da su starci najranjiviji. Djeca su najteže žrtve korone. Sa školom na daljinu razotkrilo se ono što smo znali: škole su besmislena mučilišta za djecu. Tjera ih se da nauče napamet tisuće podataka i time ih se sprečava da se normalno razvijaju, psihički i mentalno.
Rezultat na Pisa testovima je loš jer danas vam ne trebaju vještine koje se u našim školama tradicionalno njeguju, vještine učenja napamet i slijepe poslušnosti. Imamo Google i strojeve za takve poslove. No, starije generacije ne znaju drugo. Zašto bismo ulazili u težak posao preodgajanja nastavnika i roditelja kad je jednostavnije nastaviti mučiti djecu?
Mnoge su se majke ovih dana pobunile, pišu peticije, prave pritisak na Ministarstvo. Od djece se regularno očekuje da podnesu školski režim od kakvog roditelji dobivaju slom živaca nakon tjedan ili dva učenja od kuće.
Najobespravljenija kategorija živih bića kod nas su djeca. Valjda se i o životinjskim pravima više brine.
Kao klinka sam znala da odrasli ni na najgorim poslovima nisu ni blizu toliko opterećeni kao ja, ako sam htjela dobre ocjene da se upišem na fakultet i pobjegnem iz malog mjesta. Sav novinarski stres je ništa u usporedbi s dvadesetak školskih predmeta, zguranih u sedam školskih sati dnevno plus svaku drugu subotu.
To traži više od deset sati intenzivne mentalne koncentracije. Nemaš vremena misliti jer većina nastavnika od tebe očekuje točnu reprodukciju: kao da ćemo u budućnosti svi biti CD-plejeri, posao koji danas obavlja jednostavna aplikacija za mobitel. Tako je ostalo do danas, iako se svijet totalno promijenio.
Nova digitalna industrija treba slobodne, neopterećene ljude, bogate mašte i sposobne za prilagodbu. Ne kontrol-frikove, oni su definitivno izvan igre.
Ne znam kakve će vještine trebati svijet nakon korone, ali ako želite dobro svojoj djeci, prestanite se iskaljivati na njima i zahtijevati slijepu poslušnost.