Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko - preko Romanije”, napisao je Miroslav Krleža, još jedna hrvatska povijesna gromada, povodom smrti Josipa Broza 1980. Trideset i sedam godina kasnije zagrebačka je vlast odlučila da Maršala po drugi put pošalje preko Romanije, metafore planine koja kao jedno od slavnih uporišta partizanskog pokreta ima simbolički naboj. U ono vrijeme Broz je iz života “na daleke nedogledne poljane narodne pjesme”, kako je pisao Krleža, ispraćen s počastima. Danas odlazi osramoćen, kao onaj za kojeg u nacionalnoj memoriji nema mjesta. Premda je bio lider antifašističke borbe koja je Hrvatsku na koncu Drugog svjetskog rata iz tabora poraženih dovela u društvo pobjednika.
Ploče s Titovim imenom, dakle, idu u ropotarnicu ili na otpad; ploče s ustaškim pozdravom ne samo u Jasenovcu još se drže. Navodno će, takve su najave, onu najiritantniju, postavljenu na mjestu ustaške tvornice smrti, ipak maknuti, ali nježno, u svilenim rukavicama. Da se postavljači ne uvrijede. Ne zna se kako će humano preseljenje ustašlukom zatrovanog granita teći. U Plenkovićevom kabinetu to se smatra top secret operacijom. Premijer je angažirao četvoricu ministara da iza dobro zatvorenih vrata pronađu i dogovore rješenje. Čuvaju navodno dignitet HOS-ovih bojovnika u čiji je spomen ploča postavljena. Premda je stavljanje ustaškog znamenja na hrvatske branitelje najveća moguća uvreda. Njihova se žrtva u ovom slučaju zloupotrebljava. Bez obzira na to što u HOS-u mislili, obrana Hrvatske iz 1990. nije nastavak ustaškog pokreta. Plenkovićeva izjava kako je “svima jasno da kontekst koncentracijskog logora i pozdrav ‘Za dom spremni!’ ne idu zajedno”, upućuje na mogućnost da će Jasenovac proglasiti mjestom posebnog pijeteta, što znači da će samo tu adresu očistiti od ustašluka, dok će se na isti način kontaminirana obilježja moći saditi posvuda diljem države. U Jasenovcu je ZDS neprimjeren, ali ga je s ostatkom Hrvatske moguće spariti? Ili je uklanjanje proustaških provokacija civilizacijsko i etičko pitanje, što je čak i Jandroković uspio shvatiti?
Brisanje Tita iz Zagreba i najava brisanja ustaškog pozdrava iz Jasenovca nije rezultat ozbiljnog i promišljenog odnosa prema prošlosti, nego je isključivo stvar političke trgovine. Titov pionir Milan Bandić izbacivanjem Maršala kupuje glasove potrebne za održavanje svoje vlasti u Zagrebu. To je cijena Hasanbegovićeva jata. Plenković već mjesecima, skoro pa godinu dana, mrtav-hladan tolerira ploču u Jasenovcu, sada će je, navodno u roku od dva tjedna, riješiti. Zašto je odjednom odlučio djelovati? Zato što su ga, kao što je poznato, koalicijski partneri javno pritisnuli, pa prijete da pada ploča ili pada Vlada. Inozemni prijatelji - što je manje poznato - također gube strpljenje. Svojim kasnim paljenjem Plenković šalje posve krivu, zapravo katastrofalnu poruku da se koketiranje s ustaškim naslijeđem može tolerirati te postaje neprihvatljivo tek pod određenim uvjetima, kad mu netko zavrne ruku, a ne uvijek i svugdje.
Između izgona Tita iz Zagreba i višemjesečnog taktiziranja oko ustaškim pozdravom podvučene ploče u Jasenovcu postoji ne samo vremenska koincidencija. Riječ je o dva kraka istog procesa. Riječ je o pokušaju da se današnjoj Hrvatskoj revidiraju povijesna, ustavna i vrijednosna sidra, da se promijeni karakter hrvatske države. Izbacivanje Tita, kako reče jedan od zagrebačkih skupštinara, obavljeno je s Pavelićem u srcu. Kao što je s poglavnikom u srcu postavljena i HOS-ova ploča u Jasenovcu. Nije slučajno da notorni Hasanbegović, lider revizionističke revolucije, crnokošuljaški Che Guevara, zagovara da se istodobno s Titovim ritualnim smicanjem u glavnom gradu posvuda po Hrvatskoj postave HOS-ove ploče, s hrvatskom inačicom nacističkog Sieg Heil! Tim slijedom, umjesto antifašističkog određenja, cijela bi država bila preplavljena ZDS-om. Umjesto ustavne preambule po kojoj je današnja Hrvatska nastala “nasuprot NDH”, negativno bi se povijesno naslijeđe praktično reafirmiralo i učinilo sveprisutnim. Na djelu je scenarij rekomponiranja temelja države. Svojevrsnog zapišavanja Hrvatske ustašlukom.
Priče kako je ustaški pozdrav na HOS-ovoj ploči čist kao suza jednostavno ne stoje. Usvajajući takvu retoriku, premijer Plenković s najvišeg mjesta u državi širi neistine. Nije toliko mlad da to ne bi morao znati. Poginulim braniteljima svaka čast, ali općepoznata je činjenica da su se pravaši, u čijem je krilu nastao HOS, naslanjali na ustaške tradicije. Pavelićeva je slika u njihovim stožerima bila redoviti dio inventara. Ante Prkačin, ratni načelnik Glavnog stožera HOS-a, ovih dana posve otvoreno govori o vezama HOS-a i ustaškog pokreta, pa je tako potpuno nedvosmislen u tvrdnji da je “HOS-ovo izvorište - hrvatska ustaška vojska iz 1941. godine”. Prkačin objašnjava da je utemeljiteljima HOS-a devedesetih jedina inspiracija za ZDS bio ustaški pozdrav, kao što su uzor za uniforme i drugo znamenje nalazili u ustaškim bojovnicima, prvenstveno u Francetić-Bobanovoj Crnoj legiji.
Ako ne može i ne zna bolje, premijer Plenković morao bi u ovoj stvari preuzeti stavove predsjednika Franje Tuđmana koji je još 1992. vrlo uravnoteženo ocijenio HOS. Priznajući da među njihovim borcima ima i “hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale”, prvi hrvatski predsjednik upozorava da je “začuđujuće kako nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata”. “Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i hakenkrojcovskim oznakama”, retorički se pitao, izražavajući uvjerenje da će “to ostati periferno”, jer u suprotnom, “kad bi preuzelo maha, to bi bilo pogubno”. Nekad periferne ZDS snage danas pokušavaju postati dijelom mainstreama.
U tom kontekstu poseban problem predstavlja činjenica da je njihovo uporište u HDZ-a prilično ojačalo, više ih nitko ne drži na lancu, kao devedesetih, o čemu vrlo uvjerljivo govore recentne izjave Milijana Brkića, formalno drugog čovjeka stranke i potpredsjednika Sabora, koji je ZDS na HOS-ovoj ploči na više načina povezao s današnjom Hrvatskom. Sve koji se protive ustaškom pozdravu, a kojim su, kao što je dobro poznato, u NDH potpisivani nalozi za masovne likvidacije, napao je kao sumnjive Hrvate, one koji ne vole i nisu htjeli Hrvatsku. Zatim je konstruirao poveznicu između 1941. i 1991., tvrdeći da branitelji nisu išli u rat pjevajući “Druže Tito, mi ti se kunemo”, što bi impliciralo da su u obranu Hrvatske devedesetih ustali samo oni drugi, oni koji su pjevali ustaške pjesme. Po toj logici, posve nakaradnoj, Domovinski bi rat bio nastavak ili drugo poluvrijeme Drugog svjetskog rata. Ako je ustaški pozdrav mjera domoljublja, onda je moderna Hrvatska vrlo blizu tome da bude proglašena nekom vrstom reinkarnacije NDH, što je težak i zloćudan falsifikat.
Da bi se podmetanje tog kukavičjeg jajeta moglo realizirati, Hrvatsku je potrebno odvojiti od njenog slavnog antifašističkog naslijeđa. Zato Hasanbegović ratuje protiv Tita, ne zbog zločina koji su se u njegovo vrijeme, pod njegovom komandom, dogodili - to ga u nekim drugim slučajevima uopće ne smeta - nego zbog partizanske borbe. Zato on vodi obračun s antifašizmom, tvrdeći da “antifašizam nije temelj ove države već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu”, zatim da se Dan antifašističke borbe mora poništiti, da su Hrvati u 20. stoljeću pobijedili samo u jednom, Domovinskom ratu te na koncu, zasad, da je svaka jugoslavenska država potpuna negacija hrvatske države i obratno. To se, doduše, ne slaže s hrvatskim Ustavom, ali što je temeljni konstitutivni akt hrvatske države prema njegovim ustašofilskim prevratničkim demonima?!
Titova ostavština sigurno nije jednoznačna. Odgovoran je, barem po zapovjednoj liniji, za zločine koji su se dogodili u cijelom poraću, od Bleiburga do Golog otoka. Žrtve njegovog režima zaslužuju svaku satisfakciju i obilježavanje. Ali svjetska ga povijest pamti kao čovjeka koji se suprotstavio, uspješno, i Hitleru i Staljinu. Kao jednog od najvećih antifašističkih lidera, koji je svoju državu izvukao iz ruske dominacije i približio Zapadu. Hrvatskoj je vratio njene otete i od matice zemlje odlomljene krajeve te je postavio ustavni okvir koji će devedesetih omogućiti državno osamostaljenje. Hrvatska koja se u Domovinskom ratu branila i obranila uspostavljena je kao rezultat partizanskog pokreta otpora. Nipošto kao ekstenzija ratne gubitnice, teritorijalno samoosakaćene ustaške države. Milan Bandić radi vlastitih je interesa odlučio kolaborirati s proustaškom diverzantskom skupinom, koja se Josipa Broza Tita uprla eliminirati ne zbog njegovih grešaka, nego zbog njegovih zasluga. Čini se, prije svega, zbog njegove pobjede nad NDH.