'Odjeća čini čovjeka?'

Ovoga tjedna čitamo o osobitoj odjeći koju je  Mojsije prema zapovijedi Svevišnjega morao načiniti za svećenike i svog brata Aharona, velikog svećenika u Hramu.   



"Napravi svome bratu Aronu sveto ruho na čast i ukras... Neka ovu odjeću naprave: naprsnik, oplećak, ogrtač, košulju resama obrubljenu, mitru i pas; neka naprave svetu odjeću za tvoga brata Arona i njegove sinove da mi služe kao svećenici." (Izlazak 28,2).

Tora posvećuje 40 rečenica opisu ove odjeće, materijalima od kojih je načinjena te njezinu dizajnu. Zašto je to tako važno? Bila je to osobita moda, moda onih koji su služili Svevišnjemu u Hramu. Odjeća je bila jedinstvena i vrlo raskošna. Dok je bio u službi, svećenik je morao biti odjeven u sve dijelove odjeće, a ako je propustio ijedan dio, kazna je bila smrtna. Sve ovo pokazuje vrlo bitnu stvar: vanjska ljepota ostavlja pozitivan psihološki dojam na promatrača. Poznata poslovica kaže: "Odjeća čini čovjeka". Kada su ljudi promatrali velikog svećenika tako odjevenog, bili su ispunjeni osjećajem ponosa. Pogledamo li dublje, shvatit ćemo da osobita odjeća ne utječe samo na onoga tko je promatra nego i na osobu koja je u tu odjeću odjevena, pa se i ona zbog nje osjeća posebnom i usredotočuje na razlog zbog kojeg ju je odjenula, kao i na ono što ta odjeća predstavlja. Kako bismo shvatili značenje odjeće, moramo se vratiti do prvih odijela u ljudskoj povijesti. Nakon stvaranja, Svevišnji je Adamu zemlju stavio u ruke riječima "...i sebi je podložite!" (Post 1,28).

Adam je, s dopuštenjem Svevišnjega, krenuo na zapanjujuće putovanje u vlastitu povijest te stvorio civilizaciju sa svim njezinim dobrim i lošim značajkama. Otkrio je vatru, izumio kotač, stvorio violinu, izgradio svemirske brodove i mnoštvo drugih velikih i značajnih stvari. Ipak, odjeća je nešto što nije izumio. Nju je načinio Svevišnji koji mu je odjeću i darovao nedugo prije početka njegova puta. Ovako piše Petoknjižje: "I načini Gospod, Bog, čovjeku i njegovoj ženi odjeću od krzna pa ih odjenu" (Postanak 3,21).



Odjeća ne predstavlja samo zaštitu od hladnoće i ne služi samo kao ukras. Ona je prvi i ključan znak ljudskog društva. Odjeća je znak morala i časti za ljudsko biće dok je golotinja u naravi životinje. Izlaganje golog ljudskog tijela predstavlja znak nemoralnosti, jer se sam Svevišnji potrudio odjenuti Adama i Evu u odjeću iz kože. Iz ovoga učimo da je odjeća mnogo više od obične ljudske konvencije. Ona je sastavni dio stvaranja, neka vrsta časnog dijela našega tijela. Odjeća je simbol plemenitosti i svetosti, bit naše kulture.



Plemena koja nisu dosegla naš stupanj ljudskog razvoja nisu razumjela moralnu tajnu pokrivanja vlastitog tijela i nisu shvaćala koliko odjeća doprinosi materijalnom i duhovnom razvoju ljudske osobe. Pristajanje dvadeset i prvog stoljeća na rituale ogoljivanja tijela iz naših je srdaca izbacilo mehanizme srama koji nas čine boljim ljudima. U židovstvu, odjeća čovjeka čini svećenikom u hramu ovoga svijeta.