O smrti se govori zbog živih, pokojnike se samo zbog živih hvali. Zato bi o smrti Božidara Alajbegovića bilo najpristojnije i najumjesnije šutjeti. Jer niti živi zaslužuju da se o njemu išta kaže, pogotovo da ga se hvali, niti je to u skladu s onim što se o čovjeku govorilo u vrijeme dok je on to mogao čuti. Stoga, samo jedan je razlog, i jedno opravdanje, što i sad o Alajbegoviću govorim, i što okolnost njegove smrti koristim za nešto što se sad tiče naših života.
Dvanaest dana prije nego što je 16. siječnja 2020. objavio svoj posljednji tekst, te se i posljednji put oglasio na svome otvorenom Facebook profilu, Božidara Alajbegovića spomenuo sam ovako u Jutarnjem listu, u tekstu o deset najboljih knjiga u proteklom desetljeću: “U zemlji (misli se na Hrvatsku, op. aut.) živi i jedan književni kritičar, Božidar Alajbegović, te još nekoliko njih koji se uspijevaju do javnosti probiti kao profesionalni čitatelji.” On je to pročitao, bilo mu je važno, pohvalio se na fejsbuku.
Danas ipak mogu bez grizodušja, iako govorim ono što onaj o kome se govori ne može čuti, stvar dovesti do kraja: s Božidarom Alajbegovićem umro je posljednji književni kritičar u Hrvatskoj. Umro je Tuone Udaina, umro je Burbur hrvatske književne kritike, a s njim i jedan jezik, osjećaj dužnosti i moral njegova posljednjeg govornika.
Nisam ga poznavao. On je mislio da se kritičari i pisci ne trebaju međusobno poznavati. Meni je to odgovaralo. Jednom sam ga vidio na nekoj priredbi Sajma knjiga u Puli, sjedio je na tribini preko puta one na kojoj sam ja sjedio, ali mu nisam poslije prišao. Nije ni on meni. U nekoliko prigoda u posljednjih desetak godina razmjenjivali smo kratke, informativne elektronske poruke, u kojima smo ostajali na distanci, najvećoj koja može biti između dvojice ljudi koji se bave srodnim poslovima.
Temeljna njegova osobina bila je ustrajnost. Po zanimanju ekonomist, recepcioner po opatijskim hotelima, radnik na privremeno, prekarijanac jedne nezrele a već natrule epohe, od 1998. se za svoju dušu i o svom trošku bavio knjigama. Čitao je, pisao književne kritike i od lipnja 2004. svakodnevno održavao informativni blog Knjiški moljac, čiji je naziv s vremenom naselio njegov identitet i postao mu drugo ime.
Kako Božidara nitko nije poznavao, postao je Knjiški moljac, vizualno jednostavna, grafički primitivna virtualna pojava. U to vrijeme još su i postojale novine s kulturnim rubrikama i tjednim književnim dodacima te s dvojicom-trojicom aktivnih književnih kritičara (Branimir Donat, Zdravko Zima, Ivan J. Bošković…), a postojali su i veliki, ozbiljni nakladnici, koji su, zajedno s onih nekoliko još uvijek živih i aktivnih besmrtnika s Filozofskog fakulteta (Flaker, Solar, Žmegač…), činili živom iluziju cijele jedne nacionalne književnosti.
Alajbegović je tih 1998. i 2004. bio marginalac u toj iluziji, kakvih je u sretna doba bilo na tisuće, i kakvih se oduvijek moglo naći među članstvom svake javne knjižnice u našim provincijama, da bi nepunih dvadeset godina kasnije Alajbegović bio posljednji kustos, posljednji noćni čuvar i recepcioner hrvatske književnosti. Što i ne bi bilo tako tužno po nas da i na kraju nije ostao isti onaj marginalac.
Pisao je o knjigama koje bi pročitao. A čitao je, često i bez reda i obzira prema vlastitom vremenu, svu beletristiku koja mu je dolazila pod ruku. Krivo je naglašavati da je to što je on pisao bila impresionistička kritika i da se nije zanimao za književnu teoriju, za škole mišljenja i za akademsku kritiku, ne samo zato što bismo time pristajali na privid, ustvari na laž, da takvo što u nas postoji, nego su impresionističku kritiku pisali praktično svi zanimljiviji hrvatski novinski kritičari u proteklih pola stoljeća, počev od Veselka Tenžere. A Božidar Alajbegović bio je novinski kritičar. Novinska kritika zasniva se na čitateljskoj strasti i osobnoj vjerodostojnosti nečijega čitateljskog stava. Vrlo jednostavne postavke, koje su, međutim, malobrojni sposobni ostvariti u tekstu.
Zanimljivo je, međutim, da Alajbegović nikada nije pisao ni u jednim hrvatskim novinama. Objavljivao je na portalu Lupiga, u Vijencu i u drugim izdanjima Matice hrvatske, u još uvijek neugaslim književnim časopisima poput Nove Istre, ali mu u novine nisu dali, premda se još donedavno moglo čuti od novinskih urednika i menadžera da bi oni objavljivali književnu kritiku, ali da je, eto, nema tko pisati. Alajbegović je za njih bio nitko, kao što im je i književnost bila ništa. Ali neće se to priznati, jer, zaboga, premijer Plenković ima i Ministarstvo kulture, pa hajde da zadovoljimo formu. Šteta što premijer Plenković nema ministarstvo enigmatike i pornografije, pa da se objavljuju rebusi i snošaji.
Alajbegović nikada nije bio član nijednoga hrvatskog književnog žirija, premda je domaću književnu produkciju pratio - što onda znači čitao! - prilježnije i redovnije nego ijedna od onih, nego ijedan od onih, koji su u tim žirijima redovni. Alajbegović nikada nije bio član nijedne od brojnih komisija Ministarstva kulture. I moglo bi se reći da nije sudjelovao u ceremonijalima od kojih se sastoji kulturni i književni život zajednice. A naravno da mu je do toga bilo stalo, htio je da bude unutra, da ga cijene, da ga zovu i da ga pitaju. Kao malo tko, živio je u književnosti. I onda je želio da pomalo živi i od književnosti.
To mu, međutim, nije bilo dopušteno. Najprije iz ovog razloga: Božidar Alajbegović pisao je i razmišljao o knjigama. O dinamikama hrvatskoga kulturnog i književnog života ništa nije znao. Vjerojatno ga nisu zanimale, pa ih nije ni primjećivao. Imao je svoj prilično konzistentan književni ukus, koji bi vrijedilo opisati, jer je jedini Alajbegović imao tu vrstu konzistencije na hrvatskoj javnoj sceni.
Nijedan od onih penzionera, novinara i usputnika, koji po novinama još glume književne kritičare, nikakve influencerice, ni ine kokoši i kokotani, koji po HTV-u i Hrvatskom radiju između svetih misa nešto ljeposlove i mrsomude o knjigama, nitko od njih nema ama baš nikakvu konzistenciju u odnosu na tekst. Dok oni sude o akterima domaće književne scene (čuj, književne scene!), o njihovoj moralnopolitičkoj podobnosti i o tome jesu li ili nisu kul, Alajbegović je pisao beskompromisno dosljedno, držeći se vlastitog ukusa i teksta. To što nije vodio računa tko je kul, a tko nije kul, osnovni je razlog što nije dolazio u obzir za članstvo u žirijima i komisijama, kao ni za pisanje u dnevnim novinama.
Zvjezdani trenutak doživio je kada mu je omogućeno da uređuje domaću književnost u Hena comu. No, i to je završilo velikim razočaranjem. Privatnom izdavaču, koji se bori za opstanak, jednostavno nije bio dovoljno ono što je Božidar Alajbegović mogao ponuditi svojim radom, ali i svojim imenom. Prezren od književne javnosti i ignoriran od službenih kulturnih institucija, bio je nedovoljno reprezentativan. Ostaje da je kod Hena coma odabrao i uredio neke od važnijih knjiga aktualne domaće produkcije.
Zanimljivo ga je bilo promatrati. Premda introvertiran, imao je svoj otvoreni Facebook profil, na kojem se svađao oko književnosti i koječega drugog, branio svoje stavove i po cijenu ruganja, obožavao Balaševića i Dylana, i na neki lijep i vrlo ranjiv način izlagao grubosti svijeta izabrane dijelove svoga privatnog života. Otvarao je tako sezonu kupanja i sunčanja, bilježio detalje s opatijske plaže, fotografirao se s knjigama koje je na plaži čitao. Drugo, pratio je nogometnu karijeru svoje male kćeri, prikazivao snimke njezinih golova, te dugo i doista fascinantno tehniciranje loptom.
Volio sam to gledati, dolaziti kao špijun na njegov fejsbuk, i poznavati čovjeka na takav, beskrajno udaljen, a opet vrlo intiman način. Bilo je neke čiste i vrlo dostojanstvene ljepote u tom Božidarevom, blago pomaknutom svijetu. Nezaposlen čovjek, koji šalje stotine prijava za posao, posljednji književni kritičar jedne nepostojeće književnosti, i na kraju taksist. Radnu je karijeru završio kao taksist.
Čovjek s vrlo finim ukusom za socijalne nijanse, iz čega je onda, u velikoj mjeri, proizlazio i njegov književni ukus. Sve je u tom malom pomaknuću: kada se netko divi nogometnim vještinama svoje male kćeri sasvim je različito od toga da se netko drugi divi nogometnim vještinama svoga malog sina. Šteta što Božidar Alajbegović nije živio i radio u kulturi koja to razumije. Šteta je to za kulturu. On je svoju patnju pronio, i nestao skupa s njom.
Osobno govoreći, izgubio sam mnogo. Oni koji u Hrvatskoj pišu ili govore o mojim knjigama znaju što će o njima reći i prije nego što ih pročitaju. Božidar Alajbegović ih je čitao.