U ovim danima golih grana i bezličnog neba lako upadamo u zamku nostalgije. Nema više blagdanskih obećanja da nam griju misli, a koketno proljeće još je na putu s druge hemisfere. Možda nas je zbog siječanjske atmosfere pogodila vijest da su odbrojani dani magazina The Lady. Jer, budimo iskreni, časopis čija se ciljna skupina svodi na sedamdesetogodišnje gospođe s plemićkim titulama, baš nam i nije bio redovito štivo. Alice ga se sjeća u hrpi novina koje je čitala njezina omiljena baka Susan, Nadia je svojedobno zahvaljujući njemu pronašla posao babysitterice, a ja bih ga katkad uzela iz loungea British Airwaysa, zajedno s časopisima o vrtlarenju i životu na selu, iz znatiželje i privrženosti tisku. Svejedno, kada je osvanula vijest da vlasnik časopisa Ben Budworth prodaje kuću u kojoj se nalazi magazin koji je prije 134 godine osnovao njegov pradjed Thomas Gibson Bowles, Alice je komentirala: “Ne možete zatvoriti The Lady!”.
Ružičasta viktorijanska zgrada usred Covent Gardena ne znači ništa kolonama turista koji je lako previde u društvu svjetlucavih izloga i plakata s West Enda, ali upućenim lokalcima u pravilu izmami osmijeh na lice, poput prastarih susjeda koje ne odustaju od ruža na usnama i odlaska na frizuru petkom.
“Ona smireno promatra preko obližnjih lanaca Caffe Nero i TGI Fridays kao neka izbijeljela engleska ruža, držeći se dugo nakon što je vrijeme indijskih radža završeno”, napisala je Rachel Johnson, sestra popularnijeg brata Borisa, koja je o svojim uredničkim danima u časopisu napisala knjigu i snimila dokumentarac. Od Rachel saznajemo i detalje o najšarmantnijoj redakciji na svijetu; grandiozne stepenice, art deco hodnik s ogledalima, krilo za poslugu, interijer posljednji put preuređen 1953., uoči krunidbe kraljice Elizabete II. O poslijepodnevnom čaju koji se poslužuje u tradicionalnom porculanskom setu i nepisanim pravilima koja se nisu značajno promijenila od vremena kada je Thomas Gibson Bowles osnovao “žurnal za dame”. Nekoliko godina ranije Bowles je za dvadeset funti osnovao Vanity Fair koji je potom prodao za dvadeset tisuća funti. The Lady je, ipak, odlučio zadržati, da mu osigura primanja u njegovim danima u parlamentu.
Svijet se mijenjao, ne i dama iz Covent Gardena koja je preživjela dva svjetska rata, kulturne revolucije i digitalno doba pod kojim su posustali mnogi. Srce magazina su mali oglasi za pomoć u kući; svaka britanska dama zna da se dadilja, vrtlar, butler, guvernanta i kuhar traže preko oglasa u The Lady. Tu su i neka arhaična, teško prevodiva zanimanja kao što su footman, groom i ladies’ maids (za pojašnjenje, najbolje je pogledati epizodu serije “Downton Abbey” u kojoj je, dakako, Lady Downton i sama posegnula za omiljenim magazinom kada je trebalo upotpuniti osoblje). Priča se da su i princ Charles i njegova baka, Kraljica Majka, svoju poslugu nalazili u The Lady. Kada bi mi The Lady došao pod ruku najprije bih potražila male oglase, ne jer sam zapošljavala ili tražila posao, nego iz znatiželje: na ovim stranicama preživio je svijet grofica i vojvoda, imanja s raskošnim vrtovima i sadržajem koje treba paziti i održavati, da se prenese generacijama koje dolaze, kao dokaz da je svijet postojao i prije nego što se mogao googlati. Likovi iz oglasa - grofica od Bedforda i vojvoda od Carlyela zvučali su poput likova iz romana Jane Austen, s razlikom da su stvarni i suvremeni, svega nekoliko kilometara udaljeni od Starbucksa u kojem ovo pišem, s pogledom na vrevu ulice King’s Road.
Teme magazina nisu se osobito mijenjale u posljednjih dvjesto godina; iako namijenjen ženama, na stranicama The Lady nećete pronaći dokaz da se dogodio feminizam. Kako odjenuti supruga za vikend na selu, recepti za kekse uz poslijepodnevni čaj, pravila ponašanja za dobru domaćicu, uz pokoji modni editorijal o šeširima i kostimima po mjeri. Seks je zabranjen na stranicama The Lady, zbog čega je Rachel Johnson istjerana iz Covent Streeta, unatoč uspješnom povećanju čitatelja. “Ta je žena opsjednuta penisom!”, zaključila je tada glava obitelji Julia Budworth koja je bila najsretnija kada bi naslovnicu krasila ilustracija vaze s cvijećem (Racheline ideje smatrala je vulgarnima).
U cijeloj je priči možda utješno što se posljednji dani časopisa ne odvijaju po modernom receptu koji sadrže sastojke poput akvizicije i budžeta. U središtu je priče pravi engleski skandal, s posvađanom obitelji, raskošnim nekretninama i ostalim poslasticama za tabloide.
Naime, posljednjih desetljeća magazin je vodila ranije spomenuta Julia Budworth, unuka njegovog utemeljitelja, zajedno sa svoja četiri sina. No, u seriji manipulatorskih smicalica jedan od njih, Ben Budworth - četvrti po redu od pet sinova (jedan je preminuo u napadu epilepsije), isplatio je svoju majku i braću i postao jedini vlasnik časopisa i - što se pokazalo ključnim - njegove redakcije.
Neki dan je nekretninu na Covent Gardenu stavio na prodaju. Pitanje je vremena kada će zgradu od 2000 kvadrata nastaniti neki restoran ili banka, netko s trinaest milijuna funti koliko Budworth traži za nekretninu. Gospođa Budworth, koja je rođena u zgradi, izvan sebe je od ljutnje. Sa sinom već dvije godine ne razgovara. “Jedan od mojih sasvim pristojnih sinova - dobrog srca - pretvorio se u pravi horor. Poput raka, sve je oteo. Razočarao je i vlastitu majku.” Gospođa Budworth je otkrila da je njeno “malo čudovište” izgubilo razum kada je kupilo vlastiti helikopter. “Zašto bi netko kupio helikopter?! Zaboga, iznajmi ga ako ti treba”, komentirala je. Stranu priče Bena Budwortha, koja je nesumnjivo vezana uz neodrživost trenutačne postavke biznisa koji godinama posluje s gubitkom, još nismo čuli. Rachel Johnson, koja se s obitelji Budworth rastala u glasnoj svađi, također je posustala pod nostalgijom: “Osjećam kao da se Union Jack spušta posljednji put pod Britanskim Carstvom i to je vrlo tužno.”
Budućnost publikacije nije izvjesna. Neki govore da je djelatnicima najavljeno zatvaranje, no iz samog se časopisa to ne može zaključiti. Formular za pretplatu i dalje je tu, baš kao i oglasi za privatne vozače i dadilje. No, što je dama bez svoje krinoline boje magnolije u centru Londona...
Pratite našu dopisnicu na www.anamuhar.com