Onaj tko Boga nije vidio

Uzalud je izbjegavati govor o Sotoni, o đavlima. Baš ovih dana Darko Pavičić u Večernjaku razgovara s nekima koji tvrde da su to iskusili. Ali, bez obzira na moguće slučajeve opsjednuća, kad bi se Sotona nastanila u čovjeku i s njim upravljala, mnogo je važnije pitanje: kako Sotona može stati protiv Boga? Zar on - biće zamjerne inteligencije i sile - ne zna da ga je Bog stvorio? Ako to zna, kako se može vječno tom Bogu protiviti? A ni protiviti se Bogu ne može ako mu Bog i tada ne bi darivao opstanak i izvanrednu sposobnost razuma i slobodne volje.

Ako to zna, možda u svojoj ogorčenosti tako izaziva Boga da ga Bog napokon poništi, učini nepostojećim? To mu Bog neće priuštiti, pustit će ga da živi svoju nesreću koju je izabrao.

Ipak je moguće da je Sotona na svoj način ateist da ne smatra Boga svojim Stvoriteljem - nego vrlo moćnim bićem koje ga nastoji ograničiti i zato zapravo kao Boga niječe. Jer on još Boga nije vidio - kao što ga vide oni koji su spašeni i s Bogom životno sjedinjeni pa ga više ne mogu ostaviti.

Kako je to moguće? Apostol Jakov piše: “I đavli vjeruju, i dršću.” To pak nije vjera povjerenja koja se s Bogom povezuje, nego vjerovanje protivljenja. To nije krepost vjere nego zlo i nepotpuno znanje da ima netko ili nešto što mu se protivi, ali to ne smatra Stvoriteljem. Sotona onda ne bi bio svjestan da je stvoren, smatrao bi se vječnim.

I čovjek koji ima vjeru - ali još Boga ne vidi - može je odbaciti i postati bezbožnik. Ono protiv čega se bori onda nije Prijatelj nego smetnja. I sve će zamjerne sile inteligencije i slobode upotrijebiti da tu sebi protivnu silu svrgne, da je ukloni kao zapreku. Koliko je on siguran u svom ateizmu?

Vjerojatno panično nesiguran, što ga tjera u sve veće protivljenje. On pred Bogom - postojao ili ne postojao - “dršće”. Đilas svjedoči da je Tito u uskom krugu kad su se prijatelji uvjeravali da Boga nema, znao reći: “Nikad se ne zna.” Ta nesigurnost može voditi i u okrutnosti...