Došlo mi je da napišem Patriciji Field pismo: ‘Draga gospođo, vi ste jedna krava, pravi modni pornograf...’. Mislim, dopustila bih si bezobrazluk jer sam veliki fan serije “Seks i grad” i Patricijinih kreacija. A kako da joj sažetije objasnim da je upravo počinila kulturocid ili barem stravičan pomor u popularnoj kulturi kad je naše omiljene junakinje pretvorila upravo u ono što su o njima govorili zadrti kritičari od samog početka, puni gorljivog prezira prema ženama koje vole modu. Kostimi koje je kostimografkinja Patricia Field navukla na Carrie, Samanthu, Mirandu i Charlotte u filmu “Seks i grad 2” pretvorili su ih u strašila: isprazne, samozaljubljene, posve nerealne modne žrtve “određenih, zrelih godina” koje pokušavaju zaboraviti u maratonskom, gadljivom šopingu.
Ukratko, nekad njujorške cure u potrazi za identitetom suvremene žene koja želi sve - ljubav, posao, provod, humor, prijateljstvo, dubinu, pa i modu (da i modu, što tome fali?) - postale su Patsy i Edina iz serije “Absolutely Fabulous” koje kriče u bliskoistočnom resortu kao mahnite tinejdžerice pred svakim Kerumovim statusnim simbolom, a vlastiti bar u hotelskoj sobi pretvaraju u oltar svog nezdravog konzumerizma jer kao da im alkohol omogućuje tu neviđenu količinu deluzije.
Mislim da je Pat Field u velikoj mjeri kriva što se drugi filmski nastavak serije uopće ne bavi pitanjima koja si je naoko zadao (kako u bračni život vratiti uzbuđenje; kako pomiriti posao i karijeru; kako zadržati pribranost i životnu radost dok po kući urla dvogodišnje dijete; četvrti problem - starenje i ženska kriza identiteta, seksualnost žene u menopauzi, tako je parodično obrađen da to ne možemo nazvati površnim, već krajnje uvredljivim).
Filmski prizori ne odvijaju se po logici radnje, razrade tih nekih važnih ženskih problema, već po logici promjene kostima, kao u kakvoj reviji u pariškom Folie Bergeru. Netko je nabrojao da žene u filmu promijene 41 kostim, a svaku promjenu kostima redatelj naglašava bisom i dugim kadrovima odjeće jer mu je to puno važnije od bilo kojeg problema u ženskom životu.
Može li čovjek shvatiti ozbiljno problem koji Charlotte ima kao majka dvije male djevojčice kad ga se razlaže u prizoru u kojem peče komercijalnu količinu minjona za vrtićku predstavu, odjevena u vintage Valentina koji dijete zmaže ručicama. “O ne, kako si mogla, uništila si mi Valentina, to je vintage, ne može se ponovno kupiti”, zavapila je djetetu kao da je ono krivo što u tome kuha i otrčala u ostavu isplakati dušu. Je li to parodija naše Charlotte koja je nekad plakala jer ima muža kojega seksualno uopće ne privlači ili kasnije jer nikako, nikako ne uspijeva postati majka?
Od prvog prizora kad Carrie, odjevena u muški smoking u kojem izgleda kao neka žalosna konobarica na black tie prijemu, na glavu stavlja krunu od crne čipke za koju kaže da je pretvara u onu staru Carrie, a zapravo puno više vuče prema ružnoj, staroj zločestoj vještici iz Disneyjeve bajke, film kostimografski kreće nizbrdo. Žene koje su nekad bile lude za modom kao još jednim (moram dodati, validnim) oblikom ženske samoekspresije starim kao povijest, postale su naprosto lude. Znate one “luđakinje sa Chaillota” ili s nekog drugog trga svakoga velikoga grada, usamljene, pomaknute žene koje se u starosti odijevaju kao curice, u neke svoje “povijesne kostime”, našminkane i počešljane tako da od prve osjećamo sućut, želju da im pomognemo?
Eto, tako danas izgledaju naše nekad veličanstveno otvorene modne eksperimentatorice u kostimima na koje je Patricia Field potrošila 10 milijuna dolara, a dobar dio mogla je posuditi od grupe Village People. Kad se najbolje prijateljice pojave na dinama pustinje, svaka u svom modnom filmu, jadna Samantha dobila je zadatak da emulira Lawrencea od Arabije na speedu, da bi kasnije mogla nekog frajera, u svom sad već umobolnom promiskuitetu, nazvati “Lawrenceom od moje labije”. Ne znam, meni to nije duhovito... Bilo mi je puno duhovitije kad je jedan londonski novinar napisao da je nakon Carriene sad već čuvene duhovitosti - “ne pitaj me što imamo u frižideru, mi jedemo vani, kad si me ženio znao si da sam puno više Coco nego kokot u vinu” - poželio viknuti “konobar, jedan razvod, molim”.
Cure su, naime, s vremenom postale ozbiljno bogate, s posve ozbiljnim narcisoidnim poremećajem koji njeguju kao svoju najbolju osobinu. Njujorška burza skače gore-dolje poput grudiju Charlottine dadilje koja ne voli grudnjake, Faca se svaki dan vraća kući kao sa stratišta, no Carrie je na njega ljuta jer želi ostati doma sa svojom ženom i gledati stare crno-bijele filmove da se oporavi. Kakva burza, kakav posao, kakav dom, pa toliko je novih haljina i cipela koje treba pokazati svijetu... Eto, tako film napravljen prema seriji koja je u dušu pogađala i razlagala najrazličitije ženske dvojbe s kojima su se mogle identificirati i studentice sa 100 kuna u džepu, najednom progovara “o ženskim problemima”.
Meni je najdraža jedna rijetko citirana mudrost Coco Chanel (kad je već spominje Carrie): “oni koji vam se smiju, uvijek su u pravu”. Modna avangardistica ipak je vjerovala da žene ne bi trebale od sebe raditi cirkus jer nikad odjeća ne smije biti glasnija od žene koja je nosi.
A Samantha kojoj je, čini se, botox već stigao do mozga, svoje kostime iz filma može za mnogo novca prodati njujorškim drag queensima za nastupe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....