StoryEditor
PIŠE A. DRAGAŠ

OPROŠTAJ OD LEGENDE Sve boleštine Johna Prinea bile su mnogo smrtonosnije i teže od virusa koji ga je ubio

Osobno bih volio da u njegovoj osmrtnici piše da je umro od života tijekom kojeg je postao cijenjeni kantautor, naročito omiljen među kolegama koji su često bili “veći”, slavniji i popularniji od njega. Onih poput Boba Dylana...
 AFP

U zaključnoj pjesmi “When I Get To Heaven” s posljednjeg albuma “Tree Of Forgiveness” (2018.) nedavno preminuli folk i country kantautor John Prine pjevao je o tome kako će se, kad dospije u raj, rukovati s Bogom, zahvaliti mu na blagoslovu pa uzeti gitaru, osnovati rock’n’roll bend i odsjesti u finom hotelu. Naručit će si koktel od votke i đumbirovog piva, zapaliti cigaretu devet milja dugu, poljubiti zgodnu curu, vratiti se u šoubiznis i otvoriti klub po imenu Stablo oprosta, opraštajući svima koji su ga povrijedili, pa čak i pozvati neke sifilitične paralitičare zvane kritičarima i smotati ih šarmom.

 

Nisam sifilitičan, ali paralitičan već donekle jesam, a jesam i glazbeni kritičar, pa kad me na neki način već prozvao, nadam se da je Johnu Prineu u raju baš onako kako si je u spomenutoj pjesmi poželio, jer je to i predivnim pjesmama i životnom mukom zaslužio.

Službeno će u njegovom smrtnom listu pisati da je preminuo od Covida-19, no njegove boleštine bile su mnogo teže i mnogo smrtonosnije od tog famoznog virusa koji diljem globusa stvara mnogo pogubniji strah i nikome potrebnu paranoju, a još ni ne znamo kojim će pravcem zbog ekonomskog sloma izazvanog njime krenuti društvo u kojem živimo.

Naime, 1998. godine Prine je pobijedio tumor vrata, a 2013. godine preživio je i rak pluća, no da je znao da je dobro i da je zdrav, zacijelo ne bi 2018. godine snimio i objavio taj i takav “The Tree Of Forgiveness”, njegov prvi Top 5 album u 47 godina diskografske karijere.

U produkciji Davea Cobba, čiji su country puleni posljednjih sezona sjajno prolazili i na top listama, te uz goste poput Dana Auerbacha, Brandi Carlile i Jasona Isbella, Prine je na tom prvom autorskom albumu u trinaest godina već zvučao kao da se nikad grubljim i oporijim glasom te crnohumornom i satiričnom kolekcijom pjesama o ženama, alkoholu i duhanu opraštao od života u koji je Covid-19 samo zabio posljednji čavao, kao i u slučaju smrti mnogih drugih ljudi diljem Amerike i svijeta.

 

Inkognito podrška

Osobno bih, stoga, volio da u njegovoj osmrtnici piše da je umro od života tijekom kojeg je postao cijenjeni kantautor, naročito omiljen među kolegama koji su često bili “veći”, slavniji i popularniji od njega. Oni poput Boba Dylana, koji mu je na jednom nastupu inkognito došao zasvirati usnu harmoniku, Krisa Kristoffersona koji je Prinea “otkrio” i javnosti “predstavio” kasnih 60-ih i već tada rekao “da bi mu trebalo polomiti prste da prestane pisati tako dobre pjesme”, a prije deset godina i bitno mlađi kantautori i bendovi koji su se okupili na tribute albumu “Broken Hearts & Broken Windows: The Songs Of John Prine” (2010.), poput Conora Obersta, Bon Ivera, Justina Townesa Earlea, My Morning Jacketa, Drive By-Truckersa i drugih.

 

Pridodajte tome da su Prineu na pretposljednjem albumu “For Better, Or Worse” (2016.), kolekciji dueta i obrada starih country klasika, gostovale Kacey Musgraves, Miranda Lambert, Alison Krauss, Susan Tedeschi, Iris DeMent, Lee Ann Womack, a na slično koncipiranom “In Spite Of Ourselves” (1999.) i Lucinda Williams, Emmylou Harris, Trisha Yearwood, Patty Loveless i druge country i folk dame. Kantautor kantautora, baš to je bio John Prine.

Zanimljiv je i podatak da je, zgađen uzusima i ukusom velikih diskografskih kompanija, početkom 80-ih pokrenuo vlastitu diskografsku kuću Oh Boy i prvi album za nju financirao onime što će se kasnije, u doba interneta, zvati crowdfounding kampanja. Na njegov poziv fanovi su mu dobrovoljno, uredno i unaprijed slali novac potreban za snimanje i objavljivanje albuma “Aimless Love” (1984.).

Bio je to pravi pankerski potez tada već folk & country veterana koji je zaglavio u američkoj vojsci, srećom po njega ne u Vijetnamu, nego kao poštar u Njemačkoj, ali i time propustio etablirati se na folk-rock sceni 60-ih, s koje su na stazu svjetske slave krenuli Bob Dylan, Neil Young, Joan Baez, Joni Mitchell i drugi. Glasoviti, eponimni debi album Prine će tako objaviti tek 1971. godine, a na njemu će se naći i antologijska skladba “Sam Stone” o vijetnamskom veteranu ovisnom o narkoticima, ne zato što je tada bilo moderno biti “high”, nego zbog PTSP-a “zarađenog” u vijetnamskom ratu, u kojem su heroin i morfij često bili najbolji prijatelji američkih regruta.

 

Vlastite nedoumice

Nije to bio jedini put da je Prine komentirao sumorni američki svagdan, protestirao i bio politički angažiran, no njegov forte bio je majstorski storytelling, odnosno veliko umjetničko i zanatsko umijeće pričanja priča u pjesmama o izmaštanim, no posve realnim i moguće stvarnim likovima, vlastitim nedoumicama i autoironiji. Njegove pjesme s raskrižja folka, rocka i countryja često su nabijene crnim humorom i sarkazmom, baš kao i one Randyja Newmana, ne baš uvijek lake za slušanje i relativno daleko od hitova.

Ni Prineov glas nije bio ugodan, ranije meketaviji i od Dylanovog, s kojim su ga često uspoređivali, što mu je pomoglo koliko i odmoglo u karijeri, a kasnije izbrazdan nikotinom i alkoholom, prljav i grgljav. I zbog toga je ostao daleko od komercijalnog uspjeha, no njegove pjesme povremeno su drugi izvođači poput Johnnyja Casha, Davida Allana Coea, Bette Midler, Dwighta Yoakama, Georgea Straita i Krisa Kristoffersona uspjeli prometnuti u slušanije i tiražnije pjesme.

Stoga bi se moglo reći, premda je njegov status uglavnom bio nalik onome Townesa Van Zandta, Jerryja Jeffa Walkera i Guya Clarka, da je Prine u mnogočemu bio nalik i J. J. Caleu, koji je jednom rekao da svoje pjesme ostavlja drugima da od njih učine hitove. Ipak, taj “prustovski egzistencijalist”, kako ga je jednom nazvao Dylan, 2016. godine, kad i Tom Waits sa suprugom Kathleen Brennan, dobio je prestižnu PEN/Song Lyrics nagradu američkog ogranka PEN-a. U žiriju su te godine o tome odlučivali Elvis Costello, Rosanne Cash, Paul Simon, Peter Wolf i Salman Rushdie, a istu nagradu prije Prinea dobili su još i Leonard Cohen, Chuck Berry, Kris Kristofferson i Randy Newman. I, za sada, nitko drugi.

Gotovo jedini put kad je otvoreno odlučio zaigrati na kartu komercijalnog uspjeha bilo je na jubilarnom desetom albumu “The Missing Years” (1991.), jednom od četiri-pet najupečatljivijih u karijeri, na kojem su u produkciji Howieja Epsteina učešće imali i Tom Petty, Bruce Springsteen, Bonnie Raitt, Phil Everly, Albert Lee, Benmont Tench, Mike Campbell, John Mellencamp i Roger Cook. Prekrasan album koji, nažalost, nije ugledao ni donji dom top-lista.

 

 Ironija je da je Prine najviša mjesta na njima ugledao tek potkraj života, tijekom kojeg ga komercijalni uspjeh uglavnom nije htio, ali je barem doživio da ga hvale Bob Dylan, Johnny Cash, Kris Kristofferson, Roger Waters i da mu na albumima gostuju Bruce Springsteen, Tom Petty i Emmylou Harris, a najviše cijene “sifilitični paralitičari” zvani glazbeni kritičari. Hajde, barem neka korist i od nas. Stoga, hvala ti, dragi Johne i daj Bože da u raju do mile volje ljubiš, pušiš i piješ, jer se bez takvih užitaka život svodi tek na “izgubljene godine” i smrt prije smrti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. lipanj 2020 09:46