Visoki rejting HDZ-a, i sve niži rejting SDP-a, koji pada dok ORaH raste, ukazuju na jednu od važnijih činjenica aktualnog hrvatskog političkog života.
Vladajuća, Socijaldemokratska partija u ovom je trenutku dezintegrirajući faktor na hrvatskoj liberalnoj ljevici, i među biračima centra, koji su skloniji lijevim od desnih opcija.
Istodobno, opozicijska Hrvatska demokratska zajednica ponovo postaje najjači integrativni čimbenik hrvatske desnice. Približavajući se, zasad polako, takvom svom statusu iz devedesetih godina.
Dezintegrirajuću aktualnu ulogu SDP-a lako je objasniti.
Prvo, radi se o lošem stanju ekonomije koje se, ne bez snažnih razloga, pripisuje nekompetentnosti Vlade. Izgovori što ih pojedini Vladini dužnosnici navode kao razlog za dugotrajnu recesiju jezički su i logički toliko nevjerojatni i nevjerodostojni da samo štete Socijaldemokratskoj partiji.
Drugo, u dijelu SDP-a došlo je do snažnih suicidalnih poriva, motiviranih osobnim povrijeđenim taštinama i/ili osobnim materijalnim interesima.
Prljava kampanja
Sama činjenica da Slavko Linić vodi puno prljaviju kampanju protiv Zorana Milanovića nego što to, primjerice, čini Tomislav Karamarko nije toliko bitna: Linić se zauvijek politički diskvalificirao tvrdnjom da mu je jedini cilj da uništi i diskreditira Milanovića.
Problem je, međutim, u onim brojnim SDP-ovim dužnosnicima, koji su na Glavnom odboru stranke podržali Slavka Linića.
Misli li, primjerice, Josip Leko da je učinio bilo što dobro za SDP, glasujući za Linića, koji sada javno izjavljuje da želi uništiti šefa SDP-a, i koji, usput, u Saboru glasuje uz HDZ?
Takvu političku kratkovidnost bilo je teško očekivati od Račanova najboljeg prijatelja.
SDP se već više od mjesec dana ne želi izvući iz autodestruktivnog rituala, koji biračima sve više i više ide na živce.
Primjerice, da je Tonino Picula (kojeg inače iznimno poštujem) prepoznao politički trenutak, on bi, poslije sjajnog rezultata na europskim izborima, počeo propovijedati stranačko zajedništvo u borbi za drugi mandat pa bi se tako prirodno nametnuo kao Milanovićev saveznik na donekle ravnopravnoj razini.
Umjesto toga, Picula, kao i Komadina, gotovo infantilno najavljuje bitku za mjesto predsjednika stranke.
S predsjedničkom se kandidaturom u ovoj, konkretnoj stuaciji moralo pričekati do eventualnog poraza SDP-a na sljedećim parlamentarnim izborima.
Četvrto, SDP-ova je Vlada postala očigledno slaba, a za slabe se ne glasa: premijer nije uspio provesti pravu rekonstrukciju, a iz pojedinih prvih poteza novog ministra obrazovanja nije jasno odustaje li SDP od svojih svjetonazorskih načela.
Ne mislim da je dr. Mornar učinio bilo što loše kada je rekao da želi razgovarati s kardinalom Bozanićem. Dapače, hrvatskom je javnom prostoru potreban dijalog, osobito oko pitanja u kojima se suprotstavljene strane tako izrazito ne slažu, kao što je zdravstveni odgoj u školama.
Međutim, stvoren je dojam da je dr. Mornar voljan odustati od zdravstvenog odgoja, i da stavlja građanski odgoj na dulje čekanje, što ustvari znači relativiziranje glavnih SDP-ovih vrijednosnih načela.
Naime, najvažnija i najbolja značajka Milanovićeve Vlade jest da je ona ustrajno uznastojala u širenju prostora slobode u Hrvatskoj, čime je dosljedno ispunjavala svoja predizborna obećanja.
Svako ugrožavanje dosegnutih prostora slobode - a ukidanje zdravstvenog odgoja, i odustajnje od građanskog odgoja to sasvim sigurno jest - svako ugrožavanje prostora slobode ukida onu neposrednu, lako uočljivu, nespornu distinktivnu vrijednost Milanovićeva SDP-a i njegove Vlade.
I opet rastjeruje birače.
Peto, predsjednik Vlade trebao bi i samom sebi, i svojim ministrima, formalno zabraniti da za ekonomske, socijalne i upravljačke probleme u zemlji optužuju stare HDZ-ove vlasti.
Efikasan politički brend
Poslije dvije i pol godine u Banskim dvorima više se ne smijete izvlačiti na događaje od prije tri, četiri, ili pet godina, pa čak i ako ste u pravu. Nitko vam, definitivno, neće vjerovati, a mnogima ćete ići na živce.
I šesto, SDP-u se dogodio ORaH, kao užasno efikasan politički brend koji, premda nije postao prava stranka, znatno manje zaostaje za SDP-om nego što SDP zaostaje za HDZ-om.
Nesporno je kako je ORaH, politička opcija koja zasad nema ni sadržaj ni strukturu, pretežito protestni izbor. Svi oni kojima SDP ide na živce, koji traže ljevije opcije, koji misle da je Linić ipak u pravu, i koji zbog osobnih/komunikacijskih razloga ne vole Zorana Milanovića, sada podržavaju stranku/brend Mirele Holy.
Važno je, međutim, da SDP i ORaH zajedno dobivaju 31 posto glasova, što je šest posto više od HDZ-a u usponu.
Takav rezultat pokazuje da se lijevo liberalno biračko tijelo nije smanjilo, te da HDZ još nije uspio mobilizirati dovoljno nacionalističkih, a još manje centrističkih birača, da bi mogao računati na uvjerljiviju izbornu pobjedu, čak i u sadašnjim okolnostima, koje su prilično nepovoljne za Zorana Milanovića.
Hrvatska demokratska zajednica, međutim, raste iz mjeseca u mjesec. Ona raste na mirisu i okusu pobjede, koja ne znači samo promjene u institucijama vlasti nego, još važnije, promjene u dominantnom društenom svjetonazoru.
Hrvatska demokratska zajednica ponovo je postala poželjna svojim donedavnim najvećim osporavateljima zdesna (poput izvrsnog dječjeg pisca i groznog političara Hrvoja Hitreca), koji su joj se počeli vraćati.
Hrvatska demokratska zajednica lani je bila prikriveno komandno mjesto, ispod kojeg i u korist kojeg su djelovali jastrebi Katoličke crkve, razni stožeri, i brojne radikalne nacionalisitičke udruge, kojima je jedini cilj smjenjivanje “crvenih”, ali koji nisu a priori vidjeli HDZ i Tomislava Karamarka kao buduće nositelje vlasti u Hrvatskoj.
Današnja Hrvatska demokratska zajednica prerasla je u glavni stožer “protucrvenog” pokreta (pri čemu, naravno, u stvarnosti nije važno što jest, i što nije crveno; dapače, mržnja protiv “crvenih” danas je uglavnom zavjesa za mržnju protiv Srba, o kojoj se na institucionalnoj razini ne smije javno govoriti zbog Bruxellesa i Washingtona). Utoliko se glasači radikalnih stranaka, okupljenih u Savezu za Hrvatsku, lagano okreću prema HDZ-u, jer u HDZ-u vide sve čvršće jamstvo Milanovićeva, ali i Josipovićeva pada.
Sadašnja, ultrakonzervativna verzija HDZ-a (usprkos manekenima umjerenog konzervativizma poput Miloševića ili Plenkovića) donosi nam nacionalističko-crkveni sustav vrijednosti, bez ijednog pomaka prema slobodnom tržištu.
Ratne vrijednosti i emocije
Današnji nas HDZ, nažalost, vuče prema Srbiji ili bosanskim pokrajinama.
Žalosno je što SDP nije razumio svoju realnu povijesnu odgovornost u sprečavanju uspona ovakvog HDZ-a.
Ovdje jasno valja reći da konzervativizam, i umjereni nacionalizam trebaju hrvatskoj političkoj sceni: ali sadašnja Hrvatska demokratska zajednica nije ni umjereno konzervativna ni umjereno, “građanski” nacionalistička, nego nam nameće ratne vrijednosti i emocije, koje su potpuno nesklapne modernom hrvatskom društvu.
Taj i takav HDZ doista jest u snažnom naletu.
Pomalo patetično govoreći, povijesna je odgovornost Ive Josipovića da zaustavi HDZ-ov momentum, i da ponovo pobijedi na predsjedničkim izborima.
Kao što bi Kolinda Grabar Kitarović i njeni osobni suradnici mogli još jednom razmisliti kako će se, kroz godine što dolaze, suočavati s činjenicom da su pristali zauzeti jedno od čelnih mjesta pokreta koji, zapravo, zagovara katoličku državu i ukidanje elementarnih manjinskih prava.