Prvo su došli po komuniste, a ja se nisam pobunio... - stihovi luteranskog pastora Martina Niemöllera prvo su što čovjeku pada na pamet kad pročita izvještaj kako će od sljedećeg tjedna u susjednoj nam Mađarskoj beskućnici biti stavljeni izvan Ustava. Nova je to odluka vlade svemoćnoga tamošnjeg premijera Viktora Orbána. Prvo su uz velike fanfare obrane nacionalnog identiteta došli po izbjeglice, a kad se ta akcija marketinški istrošila - iz prostog razloga što izbjeglica u Mađarskoj nema - pronađena je nova ugroza.
Izmjenama Ustava, koje stupaju na snagu 15. listopada, u Mađarskoj će biti protuustavno spavati na ulici u blizini važnih povijesnih, kulturnih i ostalih građevina. Kako upozoravaju aktivisti za ljudska prava, efektivni rezultat takve regulative bit će da će svi koji budu uhvaćeni da spavaju ili dulje vrijeme prebivaju na ulicama Budimpešte i ostalih velikih gradova - a odbiju otići u sklonište - završiti upisani u programe prisilnog rada ili u zatvoru. Uz to - eto i malo zakonodavne groteske - država će imati pravo zaplijeniti njihovu imovinu.
Dakako, Orbánova vlada sve optužbe o nehumanosti svoje politike odbija, navodeći svoja tobožnje velika izdvajanja za skloništa beskućnika te programe javnih radova koji svakom građaninu Mađarske omogućavaju da ostvari prihod. Koliki su ti prihodi, kakva su skloništa i kakvi su uopće rezultati socijalne politike mađarske vlade, dalo bi se raspravljati, no o pravim motivima ustavotvorca možda najbolje svjedoči i izjava Róberta Kovácsa, načelnika jednog od budimpeštanskih okruga, koju prenosi britanski Guardian:
“Ponašaju se na način koji uznemirava druge ljude i zagađuje ulice. Zbog njih je nemoguće normalno korištenje javnih prostora, kod normalnih ljudi izazivaju strah i gađenje”. Sasvim dovoljno za ponovno prisjećanje na vremena kad su njemački Židovi predstavljani kao ugroza čistoći njemačke rase ili zlodjela u Ruandi, gdje su se masovna ubojstva pripadnika naroda Tutsi promovirala pozivima na “gaženje žohara”. Suštinski isti model dehumanizacije sadržan je i u ideji da se nesretnike koje je tužan splet životnih okolnosti lišio doma sada u svrhu dezinfekcije javnih prostora pritvara u modernim varijantama koncentracijskih logora.
Utoliko, mađarski ustavni udar na beskućnike dobar je materijal za uvid u pravi sadržaj “neliberalne demokracije” koju tamošnji premijer posljednjih godina propagira na sva zvona, a koja ima i sve više neskrivenih zagovornika i na južnoj obali Drave. Dapače, tek prije koji tjedan saborski zastupnik Hrasta Hrvoje Zekanović u jednom od svojih koleričnih javnih nastupa zabrinuto je upozorio da u Hrvatskoj “ne vidi ni O od Orbána”.
Nešto ranije, negdje između vrijeđanja “jugozomboida” i pozivanja na strijeljanje korumpiranih sudaca, dolazak hrvatskog Orbána zaneseno je zazvao i Željko Glasnović, a demograf Stjepan Šterc čak je upozorio da “Hrvatskoj treba Viktor Orbán ili će nestati”. Netko bi te izljeve nježnosti prema mađarskom premijeru mogao otpisati kao puste tlapnje desničarskih marginalaca i internetskih trolova, ali kako onda objasniti sve učestalije institucionalne izljeve nježnosti koji u Budimpeštu stižu s Markova trga?
Vlada čovjeka kojega protivnici vrijeđaju nazivajući ga “briselskim ćatom” u slučaju Mađarske istupila je iz briselske linije, pa su njezini eurozastupnici odbili podržati inicijativu za pokretanje procedure sankcija protiv Mađarske, a ministri praktički kontinuirano hodočaste u Peštu razvijajući razne aspekte “bilateralne suradnje”. Motivi su možda pragmatični, s obzirom na to da Orbán u svojim rukama drži rješenja za niz Vladinih problema, naročito u sferi energetike. No, čak i ako je tomu tako, politika koja se sastoji isključivo od pragmatičnih interesa tragično je kratkovidna politika. Miljenko Jergović je svojevremeno Viktora Orbána usporedio s vjetrokazom europske politike, kako u studentskim danima kad je predvodio liberalne snage u rušenju komunizma tako i danas kad dekonstruira isti taj liberalni poredak koji je sam pomogao izgraditi.
Kamo vjetar puše, sad je potpuno jasno. A beskućnika, migranata, komunista, bezbožnika i ostalih skupina koje “izazivaju strah i gađenje normalnih ljudi” ima i u Hrvatskoj. Bez obzira na trenutačne političke ugode koje mogu proizaći iz približavanja Orbánu, Andrej Plenković morao bi biti svjestan kako Orbánove ideje - jednom kad njihov tvorac postane potpuno legitimiziran - u njihovu širenju neće zaustaviti ni Drava, ni namotaji žilet-žice na njezinoj obali. Ne shvati li to, samo je pitanje vremena kad će i on sam biti prisiljen recitirati stihove dobrog pastora Niemöllera.