Kada ste iz perspektive svojih vjerovnika malo dužni, bez obzira koliko vama taj dug bio ogroman, to je vaš problem. Kada ste im puno dužni onda je to njihov problem. Ovo pravilo svoju surovu točnost potvrđuje baš svaki put. Recesija koja obećava da se neće tako skoro pretvoriti u ništa dobro, natjerala nas je kao društvo da se eto veselimo mogućnosti osobnog bankrota. Dužni smo. Previše. Da, i zato što smo dužni imamo pravo propasti - bankrotirati! I imamo pravo to preživjeti. Jedino što je ipak surovije od pravila s početka je uspoređivanje osobnog stečaja sa stečajevima kompanija. Kompanije, naime, ne moraju preživjeti pa je prilično morbidno s njima uspoređivati doista žive ljude. Hrvatima zbilja treba mogućnost osobnog bankrota, no svaka mjera zaživi onoliko uspješno koliko je plodno tko na kojem se sadi. Hrvatsko tlo nije nužno plodno i zato će osobni bankrot, ako ga zbilja uvedu, biti jedan prekrasan pokazatelj istine o načinu na koji ljudi preživljavaju u društvu koje 30 posto svojeg bruto društvenog proizvoda ostvari u sivoj ekonomiji.
U Hrvatskoj 100 ljudi ima blokirane račune zbog duga od 4,2 milijarde kuna, podatak je iz lanjskog listopada. Ostalih 289.900 građana blokirano je zbog duga od 18,4 milijarde kuna. U cijeloj sagi o osobnom bankrotu koja se sada priča, a uključuje tutore, nadzornike, otplatni plan, pljenidbu imovine i kontrolu troškova dužnika, zaboravlja se jedna ključna činjenica - porijeklo njegova duga - je li on nastao na pošten ili nepošten način.
Sudovi, čija neefikasna administracija već računa koliko će zaraditi na osobnim bankrotima, trebali bi za taj iznos koji misle utržiti biti sposobni brzo utvrditi vrijednost imovine svakog dužnika, do zadnjeg centa. Zašto? Ne zato da bi “napaćenom narodu” donijeli pravdu, nego zato da vjerovnici ne bi ostali prevareni na velikim iznosima u onim slučajevima u kojima su im dužnici puno dužni.
Naime, ako vrijednost imovine dužnika prelazi vrijednost njegova duga, pojedinac ne mora bankrotirati. Mora samo rasprodati imovinu i platiti dugove. Isto tako, s obzirom da kako rekosmo, imamo pravo propasti i preživjeti, onima koji su iz perspektive vjerovnika malo dužni ne smije se dogoditi da kroz osobni bankrot završe na prosjačkom štapu.
Sposobnost hrvatskih institucija da suzbije sivu ekonomiju, a represija nema učinka, i sposobnost da utvrde vrijednost imovine svojih građana temelji su na kojima počiva uspješnost mjere osobnog bankrota. Ta dva temelja u zadnjih 20 godina hrvatski vastodršci nisu uspjeli sagraditi. Ili nisu htjeli. Da jesu, možda danas mogućnost osobnog bankrota ne bismo slavili za ono što on neće donijeti - a to je rješavanje uzroka niza hrvatskih problema. Samo će sanirati neke posljedice, a izbjegavat će ga svi oni koji od duga žele spasiti imovinu i oni koji pristojno žive od sive ekonomije.