Briljantno mi je ovo istraživanje Instituta za kućanske poslove na koje sam nabasao dok sam surfao internetom. Okej. Prvo, čim i dalje tvrdim da “surfam” internetom, znači da sam star k’o Joža Manolić, a drugo, ne znam jeste li toga dosad bili svjesni, ali negdje u svijetu postoji nešto što se zove Institut.Za.Kućanske.Poslove.
Osim ako nije riječ o paravanu za još jednu Xavierovu školu za darovite mutante, na ovom Institutu momci (i djevojke, pretpostavljam) rade ozbiljan posao. Tekst koji sam pročitao kaže kako su punih deset godina skupljali savjete znanstvenika da bi na kraju (jeste li spremni) zaključili da se WC mora prati svaki dan, a posteljina mijenjati svaki tjedan. Šokantna istina. Spavaš li mirno, Darwine?
Šalu na stranu, zadubio sam se malo u taj popis koji savjetuje koliko često obavljati koje kućanske poslove. Fascinirao me. Znam da su ovo Kronike sluđenog oca, a ne sluđene majke, ali ako ste “married, with children”, znate da je to ista stvar. Čistoća nema spola, podove riba onaj koji je bliže krpi, pivo loče onaj tko se bolje sakrije. Kao u onom filmu o Staljingradu - prvi vojnik nosi pušku, drugi metke. Kad prvi padne, drugi uzima pušku i ide dalje.
Tako je nama otkako smo prije gotovo četiri godine iz rodilišta kući doveli našu neman, Gremlina maskiranog u djevojčicu zelenih očiju i dvije plave kečke na glavi.
Kućanstvo nam je otad kao japanska nuklearka kojoj 0 - 24 prijeti taljenje reaktora, a mi uglavnom u panici jurimo uokolo s odčepljivačem odvoda i pokušavamo ga pokrpati.
Enivej, popis Instituta kaže da se madraci usisavaju jednom svaka tri mjeseca. Jastuci peru svakih šest mjeseci. Rublje samo jednom tjedno? Fotelje dubinski samo jednom godišnje?
I onda mi sine. Pa naravno, nisu glupi, ti ljudi samo (još) nemaju djecu. Gotovo da sam zaboravio kako je to izgledalo prije nego što smo iz rodilišta donijeli Zmajozilu. Kako je to bilo kad je život bio normalan.
Ah, pranje rublja samo jednom tjedno. Miruj, srce moje.
Mi smo ovaj vikend okrenuli šest mašina veša. Hešteg vešokalipsa. Sortirali smo brdo dječje odjeće veće od Jakuševca (kako to misliš, Bandiću, da nije moguće?)
Perilicu za posuđe napunili smo triput. Pa oprali i osušili presvlake na dvosjedu i fotelji. Lijepo ih vratili na mjesto. Zadovoljno sjeli. Udahnuli miris omekšivača, rukama prešli po čistim naslonjačima.
A onda odnekud malena dotrči urlajući “kawabungaaa” i baca mi se u krilo na glavu kao oni bungee jumperi sa Šibenskog mosta. Što ne bi bio problem da u ruci nisam držao šalicu vruće kave.
Pljus. Zbogom presvlake. Pusti suzu, peri ponovno.
Mora da je lijepo ovima s Instituta, oni bi pećnicu čistili jednom u svakih tri do šest mjeseci. Mi smo je očistili prošli tjedan, a onda nam je kći u svoje tijesto za pizzu (uvijek subotom radimo pizzu, ona svoju, ja svoju) uspjela umijesiti Lego kockicu.
Hop, otišle pizze na 200 stupnjeva, sve se rastopilo, pa sad imamo plastične mrlje po njoj. Ništa, čisti ponovno, važno da Lego Batman ima što jesti.
Čitam još i da se preporuča krečenje stana barem jednom u pet godina.
Mhm, jednom u pet tjedana, rekao bih ja.
Evo baš jučer sam malo bacio oko na zidove i shvatio da je večer prije malena flomasterom pošarala svaki drugi u stanu. I ljutio bih se na nju, stvarno bih, da nisam skužio da je naučila svoja prva slova.
Zna napisati C, H, P, O i valjda da bi bila sigurna da ih neće zaboraviti, vježbala ih je na zidu blagovaonice.
I dnevnog boravka.
I kuhinje.
Gledam malo te zidove pa govorim ženi: “Čuj, a da mi ovo ostavimo? Neki plaćaju dizajnere da im ovako apstraktno urede stan”.
“Ne da ti se po boju u dućan, jesam pogodila”, pita cinično.
I tako, sad ja kuham i gledam nju kako kreči. U našem Staljingradu zna se tko nosi pušku.