StoryEditor
DEADLINE

Ovo je pismo kojim želim osnažiti žrtve u svim institucijama i reći im: svijet se promijenio, mediji su se promijenili, publika se promijenila

Jelena Veljača
 Neja Markicevic / CROPIX

Dok čekamo da se priča o navodnom zlostavljanju u HUP-u napokon odvrti u korist žrtava a ne zlostavljača, važno je podsjetiti se na činjenicu kojoj svi svjedočimo danas: zapadni svijet promijenio se, i o nasilju se govori i misli na drugačiji, potencijalno revolucionarni način, koji bi mogao, ukoliko, dosadno, aktivistički (u ovom trenutku osjećam potrebu poslati poruku u obliku molbe predsjedniku Vlade da više ne koristi riječ “aktivisti” u podrugljivom ili uvredljivom tonu, jer je to nevjerojatno opasna poruka cijelom društvu, koja govori o podcjenjivanju ljudi koji se bora za društvenu promjenu na bolje), ustrajemo u javnom razgovoru o njemu, ako ustrajemo na nekim važnim tezama kao što su - žrtvama se uvijek treba vjerovati, žrtve imaju pravo progovoriti o nasilju onda kada su spremne na to, biti temelj za duboku promjenu položaja svih žena koje će od nas naslijediti ovaj ranjeni svijet.

Zlostavljanje u HUP-u o kojem se, što zbog straha žrtava, što zbog navodnog silnog truda vodećih ljudi te organizacije, i dalje piše pod navodnicima (iako je prijava pravobraniteljice Ljubičić već otišla na MUP), o kojem se šapuće u kuloarima, pokušavajući ga se prikazati kao bilo što drugo osim onog što ono jest - zlostavljanje (zvuči tako jednostavno, no društvo je baždareno da traži isprike zlostavljačima, da traži olakotne okolnosti zlostavljačima, da traži krivnju u žrtvi, da im traži karakterne greške, životne mane, loše životne izbore, kao dokaz da su, na neki bizarni način, zapravo krive, ili čak zaslužne za to što su mobbyingirane, uznemiravane, seksualno zlostavljane), naime, klasični je primjer upravo onog što aktivisti tvrdoglavo nazivaju rodno uvjetovanim nasiljem, kako bi, kao lošu jeku u izvedbi jeftinih klavijatura zvonkog tona za lift-muziku u nekom “žnj” hotelu, čije će nas dizalo dovesti do madraca punog stjenica i prozora s pogledom na vanjski dio uređaja za hlađenje koji ne radi, čuli kritike desnih udruga koje se bore za “očuvanje tradicionalnih obiteljskih vrijednosti”, a koje osporavaju rod kao termin, te tvrde, u najmanju ruku, da ne razumiju što je to rod.

To što oni nešto ne razumiju, postaje, nevjerojatno iščašenom zamjenom teza, odjednom naš problem, kao što su i problem svih žena na pozicijama u staromodnim organizacijama poput HUP-a patrijarhalne postavke koje su u bliskoj povijesti razvoja ovog našeg društva preostale kao relikt, malo tih velebnih tradicionalnih vrijednosti u kojima je muškarac “baja” kojem se servira topao ručak na vrijeme, bez prigovora o činjenici da sjedi u kanotijeri za stolom, malo orgijanja Crkve koja se osokolila nakon što smo ponovno otkrili demokraciju, te preuzela izmišljeni narativ božura procvjetalog prvi put nakon stoljetne zabrane cvjetanja, malo činjenice da smo imali pametnijeg posla (rat, poraće, tranzicija, spašavanje živih glava, PTSP, ekonomske krize).

Ovim otvorenim pismom zapravo želim osnažiti žrtve u svim institucijama poput HUP-a, kojih sigurno ima (kažem sigurno, jer, statistika je neumoljiva), i reći im: svijet se promijenio, mediji su se promijenili, publika se promijenila. Da, možda vas neki anonimni komentator, skriven iza ekrana vlastita računala napadne prema principu potrage za kontejnerom za svoju frustraciju, nevezano uopće za temu o kojoj najčešće taj isti ne zna ama baš ništa, razbacujući se negdje kopiranim ili napamet naučenim frazama, ali, uvjeravam vas, plodno tlo za empatiju i razumijevanje svega što prolazite postoji, i sjeme promjene je posijano. Znam također i ovo: mnoge od vas, mnoge od nas, ne znaju ili nisu znale što je sve zlostavljanje na radnom mjestu. Mnoge i danas misle: dobro, samo da ovo izdržim, nije tako strašno, to je uobičajeno, normalno, muškarci viču kad su nervozni, moram biti strpljivija, poniznija, moram pametnije anticipirati njegovu volju, dobru ili lošu, moram pažljivije ulaziti u ured, moram uspješno ignorirati seksualne primjedbe, pretvarajući ih u šale prije no što me ugrizu za srce, moram se dovoljno zabavljeno nasmijati da ga ne razbjesnim, ali opet, dovoljno nekoketno, tako da jednom ako završim na sudu, nitko ne može reći da sam ja nešto izazvala, ili, nedajbože, potakla.

A jesam li? I zašto sam toliko šutjela? Zašto sam napredovala, zašto sam prihvatila povišicu, zašto sam prihvatila bolju funkciju? Čini li me poslovna kartica koju sada, nakon dvadeset godina muke, tijekom kojih sam razvila neosjetljivost na štipkanje, pipkanje, insinuacije i robovlasnički odnos prema svakoj ženi u uredu, sudionicom? Znam da su sve to pitanja koja si postavljate, jer sam i sama bila svjedokinjom bullyinga u poslovnom okruženju najgore vrste.

Nevjerojatno je na što nas je sve kapitalizam pripremio da bismo uspjele u poslovnoj utakmici: vrijeđanje, kršenje radničkih prava, prelazak granica osobnog prostora. Poznajem muškarce koji su mi otvoreno rekli da je veliki razlog zašto zapošljavaju žene na rukovodeće funkcije upravo njihova inherentna slabost i submisivnost: učinile bi sve za projekt ili posao ili tvrtku, rekli bi mi i nasmijali se, kao da to nije njihova stvar, kao da ne sudjeluju u tome. Produkcijski svijet na početku je podnosio gomilu improvizacije, pa tako i zlostavljanja koja smo svi gledali, misleći da je to tako u “velikom filmskom svijetu” - šef koji urla i lupa vratima koja s unutarnje strane nemaju kvaku, beskrajni pozivi u sva moguća nedoba, odnos prema svakoj radnici, a bogami i radniku, kao prema posluzi.

Jedna moja kolegica koja je pobjegla na drugu stranu svijeta za vrijeme prosvjeda koji je organizirala inicijativa #spasime, poslala mi je poruku usred noći: misliš li da smo trebale reagirati? Mislim da jesmo, ali, mislim kako je važno da sada reagiramo, i da pričamo ove priče, i da one koje ih pričaju osnažimo, da im vjerujemo i da javno dijelimo spoznaju, kao upaljenu baklju u mrkloj noći nerazumijevanja što je to, zapravo, rodno uvjetovano nasilje, o tome kako žene nisu stvorene ni zaposlene da kuhaju kavu direktorima, da im služe i trpe poglede, dodire, poruke, povišene tonove, prijetnje, uvrede. Svaka ova priča važna je jer mijenja svijet. Vi ste važne, i čujemo vas.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 00:27