Iz čučnja 240, ležećki još 150, a za kraj 230 kilograma “na mrtvo” s poda. Sve skupa 620 kilograma, otprilike težina jednog odraslog polarnog medvjeda ili tri muške gorile. To je prosječna norma koju mora podići jedan čovjek da bi se mogao zvati profesionalnim powerlifterom. Što je to? Riječ je o sportu u kojemu je glavni i jedini cilj podići najveću moguću (često i nemoguću) kilažu. Sportaši, odnosno powerlifteri, zato su u pravilu mišičavi muškarci i žene s rukama širine jedne dinje i torzom nalik na komad odvaljene stijene. No, izgled je ovdje manje bitan. Važno je samo koliko tvoje tijelo može podići.
Powerlifting ili, po hrvatski, troboj snage, sastoji se od tri discipline - čučnja, potiska s klupe (bench press) i mrtvog dizanja (deadlifting), a u sva tri slučaja sportaš podiže veću količinu željeza na šipki. Siniša Knežević, član predsjedništva Hrvatske powerlifting organizacije, objašnjava kako izgleda jedno takvo natjecanje.
Ruska škola
- Svatko ima pravo na tri pokušaja u sve tri discipline i na kraju se uzme najbolji rezultat iz svake. Ti se rezultati zbrajaju i prema tome tko je podigao najveću kilažu, taj je i pobjednik. Profesionalni powerlifteri u pravilu podižu u benchu dva puta svoju težinu, a u čučnju i mrtvom podizanju i tri puta svoju težinu. Najbolji idu i preko tih brojki - objašnjava Knežević i dodaje da su natjecatelji podijeljeni po starosti i po kilaži.
Sport izvorno dolazi iz Rusije, a na našim je prostorima prisutan još od devedesetih godina. Trenutačno se amaterski njime bavi oko 200 ljudi u Hrvatskoj, profesionalaca je desetak, a imamo i svoju reprezentaciju. Štoviše, prošli je tjedan u Sloveniji održano Međunarodno WRPF prvenstvo Slovenije, što je prvo powerlifting natjecanje u regiji, a na njemu je nastupila i hrvatska reprezentacija koju su činili Marijo Rukavina iz PLK Rux Gospić te Gabriel Tkalčić i Siniša Knežević iz PLK Gmax Gradec. I bili su i više nego uspješni.
Tkalčić je u troboju podigao 605 kilograma i time postao najjači junior natjecanja, dok je Knežević osvojio zlatnu medalju u troboju među veteranima. Rukavina je pak podigao u bench pressu 215 kilograma te je uz zlatnu medalju u kategoriji do 100 kilograma postao i najjači bencher natjecanja.
Iako powerlifting postaje sve popularniji u Hrvatskoj, i dalje ga mnogi ne smatraju pravim sportom. Naime, na svjetskoj razini powerlifting još nije propisno reguliran. Kao i u boksu, postoji više federacija, od kojih svaka ima svoja pravila, a sam sport još živi u sjeni svog starijeg brata koji je jedan od najstarijih olimpijskih sportova.
Snaga i eksplozivnost
- U olimpijskom dizanju utega postoje dvije discipline, trzaj i izbačaj, i veliki naglasak se stavlja na tehniku. Kod powerliftinga naglasak je na snazi i eksplozivnosti. Ipak, sve se više govori o tome da bi se powerlifting mogao pojaviti na Olimpijskim igrama u Tokiju kao demonstrativni sport, što bi uvelike pridonijelo njegovoj popularizaciji, ali i regulaciji sporta - kaže Knežević.
Na pilani sam ozlijedio kralježnicu, pa sam morao krenuti u teretanu
Jesu li šira vrata na ulazu u Powerlifting klub Rux ili ramena predsjednika i njegova zaštitnog znaka Marija Rukavine Ruxa (35) vagali smo dok nam je lički bodybuilder otključavao vrata svoje gospićke teretane. Ovako na prvu izgleda kao netko s kime ne bi bilo dobro zbijati šale, a u to smo bili sigurni nakon što se uhvatio utega koje je “šamarao” iako su dvostruko teži od njega. Rux je aktualni rekorder Balkana s podignutih 220 kg u bench pressu u svojoj kategoriji do 100 kg. Za njegov ulazak u svijet snagatora bio je ključan posao na pilani, doduše ne zbog valjanja golemih klada, nego zbog ozljede kralježnice koju je zadobio tamo.
- Završio sam za automehaničara, ali nikad nisam radio u struci. Sada sam kućni majstor u pošti, ali krenuo sam s pilane. Noseći teret tamo sam sa svojih 18 godina ozlijedio kralježnicu, tada sam imao sedamdesetak kila, pa mi je ortoped savjetovao da krenem u teretanu kako bih malo ojačao mišiće u tom dijelu tijela. Tako sam krenuo i svidjelo mi se. Sa 26 godina počeo sam se malo žešće baviti ovim sportom, a 2014. godine osnovali smo klub i okušali se na prvom natjecanju, bilo je to u Đurđevcu - priča nam Rux.
Prvo natjecanje za njega je odmah bilo i rušenje prvog rekorda, tada je nastupio u kategoriji do 105 kilograma, podigavši 190 kg tereta. S njime je tada nastupilo je šest dizača iz njegova kluba, a svi do jednog srušili su također državne rekorde. Ističe da je osim jakog tijela važno imati jaku glavu jer, kaže, tijelo će se nakon ovakvih napora oporaviti za 24 sata, glavi treba puno dulje. U ljetnim mjesecima u diskoklubovima na obali radi kao zaštitar. Tu mu je glava ipak u drugom planu. Iako se ne koristi borilačkim tehnikama, nabildano tijelo dovoljan je argument da ohladi usijane glave koje krenu praviti probleme.
- Ima i onih kojima moji mišići budu izazov za testiranje njihove snage, ali to u pravilu završi loše za njih - kaže Rux. 3
Sa 12 godina dignuo sam 100 kila pa su mi rekli da postanem powerlifter
Gabriel Tkalčić ima 18 godina, ide u školu za kuhara, ima ožiljak iznad lijevog oka i na podlaktici tetovažu lava. Dnevno pojede 600 grama mesa, 300 grama riže, 200 grama jaja i još toliko svježeg sira te tome doda još 100 grama zobenih pahuljica, pet litara vode i dvije mjerice proteina. Kuha sam, ne jede slatko, ima djevojku i u teretanu ide i dva puta dnevno. I bez problema može podići 230 kilograma s poda, što je gotovo tri puta više od njegove tjelesne težine. I Gabriel je powerlifter i jedan od najjačih ljudi u Hrvatskoj.
Na sebi radi od svoje desete godine, a sa 13 godina je počeo “pumpati” svoje tijelo kako bi postao bodybuilder. U jednom trenutku malo je skrenuo s puta i počeo dizati utege od 200 kilograma i, ni kriv ni dužan, počeo osvajati turnire u powerliftingu. A sve je zapravo počelo s taekwondoom i željom njegova oca da se bavi sportom.
- Sa 6 godina počeo sam trenirati taekwondo, ali mi je brzo postalo dosadno pa sam prešao na hrvanje. Bio sam i državni prvak, a kako bih ostao u kondiciji, krenuo sam u teretanu. Kad sam imao 12 godina, dignuo sam 100 kilograma iz čučnja i onda su mi svi rekli da bih trebao postati powerlifter - priča Gabriel.
Nakon toga njegovi izleti u teretanu postali su sve učestaliji. Zanemario je hrvanje i školu i posvetio se tome da dobije tijelo bodybuildera. Priznaje da je u početku motiv bio samo izgled i bolja primijećenost kod pripadnica ljepšeg spola, ali s vremenom je treniranje postalo njegov stil života.
Za vrijeme škole dan mu izgleda otprilike ovako. Ustaje u 5 sati i odrađuje prvi trening, nakon čega si pripremi ručak za školu. Poslije škole odlazi u teretanu, a potom brzo na vlak kako bi stigao na posao u jednom restoranu. Doma stiže tek oko 23 sata, nakon čega slijedi još jedan trening i konačno spavanje.
- Zna biti naporno i već sam nekoliko puta razmišljao o prestanku. Ponekad zbog natjecanja moram skinuti u četiri dana 12 kilograma, što mi potpuno uništi tijelo. Ipak, uvijek nastavim jer ovo je nešto čime se želim baviti cijeli život - ističe Gabriel.
Za sada je plan završiti školu, pronaći posao i upisati školu za fitness kako bi mogao raditi kao trener u teretani. Nakon toga je cilj jednostavan - podići što više kilograma i imati što snažnije tijelo.