Gotovo pola stoljeća trgovci iz Konjščinske ulice u zagrebačkoj Dubravi bili su simbol snalažljivosti i dobre zarade. U nadmudrivanju s bivšim komunističkim i kasnije demokratskim vlastima, a posebno u igranju mačke i miša s raznim inspekcijama - nije im bilo ravnih.
Velebne kuće i impresivne ergele BMW-a, Mercedesa i Porschea svjedočile su koliko su dobri u tome čime se bave. Novca je u Konjščinskoj tada bilo kao u trezoru Narodne banke, a lokalni svećenici od milodara su zarađivali više nego nogometaši Dinama.
Ulica, kako je oni sami pojednostavljeno nazivaju, bila je puna ljudi. Roba se valjala, uvaljivala, gurala. Bitno je bilo samo "da se vrti". I vrtilo se.
No početkom novog milenija u grad su došli ljudi čijim trgovačkim ekshibicijama, a često i švercerskoj domišljatosti, teško da je itko od ovih ljudi mogao doskočiti. Na zagrebačkoj Kajzerici otvoren je prvi kineski dućan. Vrlo brzo još jedan. Ubrzo ih je bilo dvadesetak, a nedavno su Kinezi na Jankomiru dobili i svoj prvi shopping centar. Bez obzira što se u njima prodaje roba najlošije kvalitete, koja često ne traje niti onoliko dana za koliko je kuna kupljena, hrvatski preprodavači, vlasnici butika i štandova u velikom su broju okrenuli leđa legendarnoj Ulici.
Teško da je prije itko od trgovaca iz Konjščinske shvaćao pojam globalizacije. Kina je oduvijek bila mjesto najjeftinije proizvodnje. Znaju to poduzetnici iz Konjščinske jer već godinama i sami tamo nabavljaju robu. I ne bi to bio problem da se odjednom Kinezi nisu pojavili i u njihovu dvorištu i odlučili uzeti sve. Proizvodnju su zadržali, ali su sada počeli i prodavati. Na to Konjščinska ipak nije bila spremna.
Možda tu globalizaciju trgovci iz Ulice još ne shvaćaju u cijelosti, no činjenica je da se to što ih je tako žestoko opalilo po glavi zove upravo tako. Da recesija kada je riječ o poslu ne znači da je pritom nastradao i duh, potvrdio nam je jedan prodavač kojega smo na ulici upitali kako mu ide posao te što misli o Kinezima. Je li i njega globalizacija opalila po glavi?
- Znate kako mi je? Ma da mi sada i sam Bruce Lee osobno dođe u dućan, bilo bi po glavi. Njegovoj! - jednostavno je objasnio.
Šala ili ne, činjenica je da su Kinezi Konjščinskoj oteli veliki dio posla. Nitko to ne izgovara na glas, ali Ulica je iz dana u dan sve praznija. Ljudi, naravno, i dalje rade, prodaje se i živi, no priznat će sami: "Nikada se nije radilo poštenije nego sada i baš nikada se nije teže živjelo".
- Kada netko dolazi u Ulicu i od prve pronađe mjesto za parking, e to vam je najbolji znak da tu nešto ne štima - odmah po dolasku u Konjščinsku objasnio nam je Petar Đurić, vlasnik najpoznatijeg tamošnjeg restorana, u šali prozvanog "Kod kučke".
Na žalost svih onih koji tamo trguju, parkiralište smo zaista odmah pronašli. Slika tek ponekog kupca kako hoda ulicom daleko je od vremena kada se kroz nju nije moglo proći od silnih kombija i kamiona. Još se pamti vrijeme kada je 1990. obitelj Gucić doslovno ispraznila sva skladišta tehničke robe u zapadnoj Europi, a redovi Hrvata s čvrstim 1:7 Markovićevim markama u džepu satima u redu čekali da jednako učini i s Gucićevim lagerima. Već i sam pogled na dućane koji danas prodaju bižuteriju, kožnu galanteriju, obuću ili tekstil prolaznike podsjeća da se u Konjščinskoj još moguće jeftino i dobro obući, ne izaziva ništa drugo do sjete.
Pa iako poluprazna, kakva je danas, i lišena ovakvih prizora postaje nezanimljiva za pisanje tekstova o nekakvoj trgovini, kao što je to oduvijek bio slučaj, o Konjščinskoj se još ima što reći. Približavanje brojki od 50 godina od kako su se tamo počeli doseljavati prvi Hrvati s Kosova, Janjevci, gotovo da i obvezuje na to.
Bez obzira na to što mislili o Konjščinskoj ili o njezinim stanovnicima, gotovo da nema Zagrepčana čija noga barem jednom nije stala u Ulicu. Prošli su kroz nju razni političari, sportaši, zvijezde pravog ili lažnog sjaja. Koliko je samo bilo onih koji su kočopereći se u svojim novim Boss ili D&G majicama po gradskoj špici zaboravljali spomenuti da je šoping obavljen "tamo u Dubravi".
Bez obzira na to što su ih najčešće željeli zatajiti ili se od njih javno ograditi, Janjevci su ih uvijek dočekivali raširenih ruku. Uostalom, kao i nas novinare unatoč činjenici da smo i sami prečesto kumovali predrasudama koje većina ima o njima. Kada su Franji Tuđmanu 1990. trebali pomoć i podrška, također ih je pronašao baš tamo.
Dubrava je bila njegova izborna jedinica, a legendarna proslava pobjede u čiju su se čast pekli volovi kasnije se spominjala gotovo jednako često kao i sami izbori. No poput bivših kupaca, i nezahvalni političari Konjščinskoj su u pravilu vrlo brzo okretali leđa.
Dobar primjer za to je molba Janjevaca Tuđmanu da ispuni svoje obećanje i pomogne im u preseljenju preostalih nekoliko tisuća njihovih rođaka s Kosova u Hrvatsku.
Treba li uopće reći da navedeno obećanje nikada nije ispunjeno pa su se ti ljudi domovine dokopali tek deset godina kasnije kada su samo s vrećicama u rukama morali bježati pred Miloševićevom vojskom koja je pregazila Kosovo. Siromaštvo s kojim su se Janjevci, nekada bogati trgovci i obrtnici, najednom bili suočili na taj način možda najbolje dočarava podatak da se naselje u Dubravi gdje žive posprdno zove Palestina.
U istoj bi kategoriji trebala biti i činjenica na koju su nam skrenuli pozornost da vlast i više nego očito zatvara oči pred evidentnim ilegalnim useljavanjem Kineza u Hrvatsku, a to se ovih ljudi i te kako tiče. Zbog svega toga društvo u Đurićevu restoranu, u koji unatoč možda i najboljem roštilju u gradu rijetko zalaze ljudi koji nisu iz Dubrave, poželjelo nam je razbiti još jednu od predrasuda koje Zagrepčani imaju o njima.
- Kada se govori o nama ljudi, obično smatraju da smo svi mi nekakvi bogataši i tajkuni. Možda bismo mi i voljeli da je tako, ali to, jednostavno, nije istina. U gradu se vide samo oni koji dolaze u skupim autima, a većina naših ljudi od 12 tisuća koliko nas ima u Zagrebu živi ispod egzistencijalnog minimuma. Većina ljudi koji rade u Konjščinskoj dnevno i po više od deset sati za to dobiva plaću od četiri tisuće kuna. Brojne obitelji s petero, šestero djece žive u podstanarskim sobama, nemaju nikakve, a ne skupe aute. Konjščinska je stoga samo lice koje se vidi, a o Janjevcima na Kosovu, onima u Kistanju ili pak o ljudima koji žive u toj Palestini ne govori se gotovo nikada - naglasio je predsjednik Hrvatskog društva Janjevo Pavao Palić.
I zaista, percepcija javnosti o njima temeljena na privatizacijskim eskapadama obitelji Gucić ili pak na stupcima crnih kronika u kojima ponekad završi i netko od ljudi iz Konjščinske i te kako je zakinuta bez ovog dijela priče. Niti su svi Janjevci bogati, niti svi oni imaju dara za trgovinu. Naravno, Konjščinska je interesantna jer je drugačija i prilično zatvorena. Ona intrigira i jer je tajnovita. Hoće li unatoč tome preživjeti ono što njezini stanovnici u šali nazivaju "žuta groznica"?
Neke od arhitektonskih ekshibicija u Konjščinskoj zaista zaslužuju crveni karton, ali cijene kvadrata još uvijek bi mogle posramiti rezidencijalne zagrebačke četvrti. Kada smo naivno pitali jesu li ti iznosi izraženi u desetinama ili stotinama tisuća, odgovor je bio smiješak. "Milijuni. Radi se o kućama koje vrijede milijune eura!"
Zbog čega je to tako, jednostavnim pojmom "prestiž" objasnio nam je vlasnik jedne takve vrijedne nekretnine Petar Đurić.
- Još od vremena kada je pokojni Sebastijan Gucić prvi kupio kuću u Konjščinskoj i tako započeo stvaranje onoga što je ulica kasnije postala, Janjevci su jednostavno željeli biti blizu jedni drugima. Iako ima odličnih i također vrlo vrijednih kuća i u okolnim ulicama, posjedovati nešto u Konjščinskoj oduvijek je bila potvrda uspjeha - kaže Đurić.
On sam je kuću iznad lokala koji vodi 90-ih godina platio 700 tisuća maraka. No, prema pričama drugih ljudi koji tamo žive Đurić je daleko od rekorda. Jedan od nevjerojatnijih drži čovjek koji je za komadić, ali zaista komadić zemlje na početku ulice platio milijun maraka. Kasnije je tamo napravio kuću na nekoliko katova koja je trenutno jedna od najspektakularnijih. Bez obzira na recesiju u Konščinskoj, nitko od vlasnika ni ne pomišlja prodati svoje kuće.
- Ljudi ispravo smatraju da će i ova kriza proći. Kada se to dogodi ponovo će biti važno biti u centru zbivanja - razmišlja Đurić.
Krešimir Raguž
Velebne kuće i impresivne ergele BMW-a, Mercedesa i Porschea svjedočile su koliko su dobri u tome čime se bave. Novca je u Konjščinskoj tada bilo kao u trezoru Narodne banke, a lokalni svećenici od milodara su zarađivali više nego nogometaši Dinama.
Ulica, kako je oni sami pojednostavljeno nazivaju, bila je puna ljudi. Roba se valjala, uvaljivala, gurala. Bitno je bilo samo "da se vrti". I vrtilo se.
No početkom novog milenija u grad su došli ljudi čijim trgovačkim ekshibicijama, a često i švercerskoj domišljatosti, teško da je itko od ovih ljudi mogao doskočiti. Na zagrebačkoj Kajzerici otvoren je prvi kineski dućan. Vrlo brzo još jedan. Ubrzo ih je bilo dvadesetak, a nedavno su Kinezi na Jankomiru dobili i svoj prvi shopping centar. Bez obzira što se u njima prodaje roba najlošije kvalitete, koja često ne traje niti onoliko dana za koliko je kuna kupljena, hrvatski preprodavači, vlasnici butika i štandova u velikom su broju okrenuli leđa legendarnoj Ulici.
Teško da je prije itko od trgovaca iz Konjščinske shvaćao pojam globalizacije. Kina je oduvijek bila mjesto najjeftinije proizvodnje. Znaju to poduzetnici iz Konjščinske jer već godinama i sami tamo nabavljaju robu. I ne bi to bio problem da se odjednom Kinezi nisu pojavili i u njihovu dvorištu i odlučili uzeti sve. Proizvodnju su zadržali, ali su sada počeli i prodavati. Na to Konjščinska ipak nije bila spremna.
Možda tu globalizaciju trgovci iz Ulice još ne shvaćaju u cijelosti, no činjenica je da se to što ih je tako žestoko opalilo po glavi zove upravo tako. Da recesija kada je riječ o poslu ne znači da je pritom nastradao i duh, potvrdio nam je jedan prodavač kojega smo na ulici upitali kako mu ide posao te što misli o Kinezima. Je li i njega globalizacija opalila po glavi?
- Znate kako mi je? Ma da mi sada i sam Bruce Lee osobno dođe u dućan, bilo bi po glavi. Njegovoj! - jednostavno je objasnio.
Šala ili ne, činjenica je da su Kinezi Konjščinskoj oteli veliki dio posla. Nitko to ne izgovara na glas, ali Ulica je iz dana u dan sve praznija. Ljudi, naravno, i dalje rade, prodaje se i živi, no priznat će sami: "Nikada se nije radilo poštenije nego sada i baš nikada se nije teže živjelo".
- Kada netko dolazi u Ulicu i od prve pronađe mjesto za parking, e to vam je najbolji znak da tu nešto ne štima - odmah po dolasku u Konjščinsku objasnio nam je Petar Đurić, vlasnik najpoznatijeg tamošnjeg restorana, u šali prozvanog "Kod kučke".
Na žalost svih onih koji tamo trguju, parkiralište smo zaista odmah pronašli. Slika tek ponekog kupca kako hoda ulicom daleko je od vremena kada se kroz nju nije moglo proći od silnih kombija i kamiona. Još se pamti vrijeme kada je 1990. obitelj Gucić doslovno ispraznila sva skladišta tehničke robe u zapadnoj Europi, a redovi Hrvata s čvrstim 1:7 Markovićevim markama u džepu satima u redu čekali da jednako učini i s Gucićevim lagerima. Već i sam pogled na dućane koji danas prodaju bižuteriju, kožnu galanteriju, obuću ili tekstil prolaznike podsjeća da se u Konjščinskoj još moguće jeftino i dobro obući, ne izaziva ništa drugo do sjete.
Pa iako poluprazna, kakva je danas, i lišena ovakvih prizora postaje nezanimljiva za pisanje tekstova o nekakvoj trgovini, kao što je to oduvijek bio slučaj, o Konjščinskoj se još ima što reći. Približavanje brojki od 50 godina od kako su se tamo počeli doseljavati prvi Hrvati s Kosova, Janjevci, gotovo da i obvezuje na to.
Bez obzira na to što mislili o Konjščinskoj ili o njezinim stanovnicima, gotovo da nema Zagrepčana čija noga barem jednom nije stala u Ulicu. Prošli su kroz nju razni političari, sportaši, zvijezde pravog ili lažnog sjaja. Koliko je samo bilo onih koji su kočopereći se u svojim novim Boss ili D&G majicama po gradskoj špici zaboravljali spomenuti da je šoping obavljen "tamo u Dubravi".
Bez obzira na to što su ih najčešće željeli zatajiti ili se od njih javno ograditi, Janjevci su ih uvijek dočekivali raširenih ruku. Uostalom, kao i nas novinare unatoč činjenici da smo i sami prečesto kumovali predrasudama koje većina ima o njima. Kada su Franji Tuđmanu 1990. trebali pomoć i podrška, također ih je pronašao baš tamo.
Dubrava je bila njegova izborna jedinica, a legendarna proslava pobjede u čiju su se čast pekli volovi kasnije se spominjala gotovo jednako često kao i sami izbori. No poput bivših kupaca, i nezahvalni političari Konjščinskoj su u pravilu vrlo brzo okretali leđa.
Dobar primjer za to je molba Janjevaca Tuđmanu da ispuni svoje obećanje i pomogne im u preseljenju preostalih nekoliko tisuća njihovih rođaka s Kosova u Hrvatsku.
Treba li uopće reći da navedeno obećanje nikada nije ispunjeno pa su se ti ljudi domovine dokopali tek deset godina kasnije kada su samo s vrećicama u rukama morali bježati pred Miloševićevom vojskom koja je pregazila Kosovo. Siromaštvo s kojim su se Janjevci, nekada bogati trgovci i obrtnici, najednom bili suočili na taj način možda najbolje dočarava podatak da se naselje u Dubravi gdje žive posprdno zove Palestina.
U istoj bi kategoriji trebala biti i činjenica na koju su nam skrenuli pozornost da vlast i više nego očito zatvara oči pred evidentnim ilegalnim useljavanjem Kineza u Hrvatsku, a to se ovih ljudi i te kako tiče. Zbog svega toga društvo u Đurićevu restoranu, u koji unatoč možda i najboljem roštilju u gradu rijetko zalaze ljudi koji nisu iz Dubrave, poželjelo nam je razbiti još jednu od predrasuda koje Zagrepčani imaju o njima.
- Kada se govori o nama ljudi, obično smatraju da smo svi mi nekakvi bogataši i tajkuni. Možda bismo mi i voljeli da je tako, ali to, jednostavno, nije istina. U gradu se vide samo oni koji dolaze u skupim autima, a većina naših ljudi od 12 tisuća koliko nas ima u Zagrebu živi ispod egzistencijalnog minimuma. Većina ljudi koji rade u Konjščinskoj dnevno i po više od deset sati za to dobiva plaću od četiri tisuće kuna. Brojne obitelji s petero, šestero djece žive u podstanarskim sobama, nemaju nikakve, a ne skupe aute. Konjščinska je stoga samo lice koje se vidi, a o Janjevcima na Kosovu, onima u Kistanju ili pak o ljudima koji žive u toj Palestini ne govori se gotovo nikada - naglasio je predsjednik Hrvatskog društva Janjevo Pavao Palić.
I zaista, percepcija javnosti o njima temeljena na privatizacijskim eskapadama obitelji Gucić ili pak na stupcima crnih kronika u kojima ponekad završi i netko od ljudi iz Konjščinske i te kako je zakinuta bez ovog dijela priče. Niti su svi Janjevci bogati, niti svi oni imaju dara za trgovinu. Naravno, Konjščinska je interesantna jer je drugačija i prilično zatvorena. Ona intrigira i jer je tajnovita. Hoće li unatoč tome preživjeti ono što njezini stanovnici u šali nazivaju "žuta groznica"?
Neke od arhitektonskih ekshibicija u Konjščinskoj zaista zaslužuju crveni karton, ali cijene kvadrata još uvijek bi mogle posramiti rezidencijalne zagrebačke četvrti. Kada smo naivno pitali jesu li ti iznosi izraženi u desetinama ili stotinama tisuća, odgovor je bio smiješak. "Milijuni. Radi se o kućama koje vrijede milijune eura!"
Zbog čega je to tako, jednostavnim pojmom "prestiž" objasnio nam je vlasnik jedne takve vrijedne nekretnine Petar Đurić.
- Još od vremena kada je pokojni Sebastijan Gucić prvi kupio kuću u Konjščinskoj i tako započeo stvaranje onoga što je ulica kasnije postala, Janjevci su jednostavno željeli biti blizu jedni drugima. Iako ima odličnih i također vrlo vrijednih kuća i u okolnim ulicama, posjedovati nešto u Konjščinskoj oduvijek je bila potvrda uspjeha - kaže Đurić.
On sam je kuću iznad lokala koji vodi 90-ih godina platio 700 tisuća maraka. No, prema pričama drugih ljudi koji tamo žive Đurić je daleko od rekorda. Jedan od nevjerojatnijih drži čovjek koji je za komadić, ali zaista komadić zemlje na početku ulice platio milijun maraka. Kasnije je tamo napravio kuću na nekoliko katova koja je trenutno jedna od najspektakularnijih. Bez obzira na recesiju u Konščinskoj, nitko od vlasnika ni ne pomišlja prodati svoje kuće.
- Ljudi ispravo smatraju da će i ova kriza proći. Kada se to dogodi ponovo će biti važno biti u centru zbivanja - razmišlja Đurić.
|
Kvadrat kuće u Konjščinskoj kao na Manhattanu
|
Krešimir Raguž
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....