Na zadnji dan vašeg života na ovom planetu upoznat će se dvije osobe. Ona koja ste postali i ona koja ste mogli postati. Hvala vam na pažnji, zaključio je dok su mu se oči punile suzama.
Nije bio jedini.
Ovako je Silvio Papić, jedan od najboljih hrvatskih vojnih pilota koji je ostavio uniformu, uložio svoju ušteđevinu u obrazovanje i postao voditelj studija sistemskog inženjerstva na Algebri, završio svoju životnu priču koju je publika nagradila pljeskom.
A ta je publika upijala svaku njegovu riječ i dojam je da je svaki od onih koji su se tog poslijepodneva našli u velikoj dvorani zatvora u Remetincu pronašli u nekom dijelu njegova predavanja.
Našli su se tamo kriminalci, džepari, prostitutke, kradljivci, prevaranti, oni koji još uvijek čekaju suđenje za gospodarski kriminal kao i oni koji su već osuđeni na zatvorske kazne zbog ucjena ili financijskih malverzacija. Bilo je i muškaraca i žena, onih mlađih i onih starijih, onih školovanijih i manje školovanih, kao i onih koji su jednostavno smatrali da će na predavanju potrošiti vrijeme. No, dojam je da nitko nije požalio.
I nije Papić bio jedini koji je pričao o svom životnom zaokretu. Uz njega je bio i David Skoko, jedan od najboljih hrvatskih chefova i prvi hrvatski kuhar s vlastitom emisijom na TV kanalu 24Kitchen, koji je pričao o svojim demonima, o manama i pogreškama, o upoznavanju zatvorskog svijeta, ali i o neizmjernoj ljubavi i ponosu. Svoj teški životni put ispričao je i Boris Ružić, bivši kuhar koji danas projektira i dizajnira najljepše hrvatske vile i mijenja vizuru Istre. Predavanje su održale i Tanja Prekodravac, direktorica organizacijskog dizajna i razvoja, te Valentina Haddad, voditeljica Odjela selekcije kadrova u tvrtki Selectio, čija je osnovna misao bila kako početi ispočetka.
Svi su oni bili akteri multimedijalnog projekta “1 u 4 milijuna” koji je osmislio Jutarnji list u suradnji s Mastercardom. Bio je to projekt o ljudima koji su odlučili slijediti svoju strast, napravili životni i poslovni zaokret te počeli novu karijeru.
Socijalna inkluzija vjerojatno je najzahtjevniji segment društva kada je u pitanju osobna transformacija, posebice kada se radi o zatvorenicima.
Svaki treći prvi put osuđen
Statistika je, naime, neumoljiva. Prema Izvješću o stanju i radu kaznionica, zatvora i odgojnih zavoda za 2017., u ukupnoj zatvoreničkoj populaciji nalazi se nešto više od 35 posto onih koji nikad prije nisu osuđivani. Oko 17 posto je onih koji su bili osuđivani na uvjetne kazne, dok je čak 43 posto onih koji su prije bili na izdržavanju zatvorske kazne. S druge strane, ipak u posljednje tri godine raste broj onih koji žele učiniti zaokret u svom životu. U različite obrazovne programe tako je 2015. bilo uključeno 334 zatvorenika, 2016. njih 364, dok je u 2017. taj broj došao na 465. Svi oni traže priliku za osobnu transformaciju.
Skoko, Papić, Ružić, Prekodravac i Haddad pričali su o tome kako su oni uspjeli preokrenuti svoj život i kako su učinili nešto neprocjenjivo.
- Priče iz “1 u 4 milijuna” su inspirativne i vjerujem da bi bile korisne našim zatvorenicima, možete li doći i ispričati u Remetincu kako okrenuti novu stranicu u životu, čulo se s druge strane slušalice.
Bio je to Mirko Kovčalija jedan od onih tipova koji pokušava zatvorenicima omogućiti život unutar zidina Remetinca. Po zanimanju je profesor tjelesne kulture, a u zatvoru je zadužen za slobodno vrijeme zatvorenika.
Vodi biblioteku, organizira koncerte za zatvorenike, ugošćuje pisce i razne predavače, organizira radionice. Zajedno s upraviteljem zatvora Damirom Čumpekom, a uz suglasnost Ministarstva pravosuđa, zatvorenicima godišnje organizira i do 30 sličnih događanja.
- Inspirativno je sve to. Ti ljudi, njihove karijere, preokreti u životima. Možda se u nekome od zatvorenika dogodi klik. Ma, uvjeren sam da hoće - objašnjava nam Kovčalija zašto nas je odlučio pozvati u Remetinec dok hodamo prema velikoj sindikalnoj dvorani.
Nije Kovčalija od onih koje se može odmah pročitati, no bilo je jasno da je i sam uzbuđen. Nije to kao dan u biblioteci kada zatvorenici koji nisu u ćelijama, šetnji ili na nekakvom predavanju dolaze kod Kovčalije. Naslovi koje najčešće posuđuju ne iznenađuju. Krimić “Laka lova”, švedskog autora Jensa Lapidusa, “Gola istina” Nives Celzijus i “Hrvatski monstrumi 1 i 2” novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša.
- Sport, crna kronika, glazba i žene, to ih najviše zanima. Mislim, koga ne zanima - uz osmijeh kaže Mirko.
Dok dugačkim hodnikom drugog kata hodamo prema velikoj sindikalnoj dvorani, pogled bježi na unutarnja dvorišta. Neki od zatvorenika šeću u krug, neki šeću sami, neki u grupi. Sa zatvorskih prozora vise najlonske bijele vrećice pune različitih prehrambenih proizvoda. Radi se o prirodnom hladnjaku, objašnjava netko onako usput. Iznad tih prozora bodljikava je žica koja se jasno vidi i iz same dvorane.
Zatvor je posebno mjesto, priča mi Skoko dok gledamo na šetalište i bodljikavu žicu, u kojem vladaju druga pravila u odnosu na vanjski svijet.
- Zatvorska pravila su stroga. S razlogom su stroga. Naučio sam da je radi vlastite sigurnosti, sigurnosti djelatnika zatvora i samih zatvorenika bolje držati se pravila i poštivati protokole i tada straha nema. Nepoštivanjem tih pravila jednostavno dovodite u potencijalnu opasnost sebe, kolege i djelatnike zatvora, što definitivno treba izbjeći. Svi smo u nekim trenucima griješili u životu, netko više, netko manje. Na sreću, ima nas dosta koji smo izvukli pouku iz vlastitih pogrešaka i uspjeli nadjačati svoje demone i staviti se na pravi put - priča mi dok promatramo kako zatvorenici ulaze u sindikalnu dvoranu.
Silvio Papić bio je uspješan pilot HRZ-a, jedan od najboljih, sudjelovao je u spašavanju novorođene djece, imao dobru plaću. No, obiteljski život profesionalnog vojnika trpi, a Silvio to nije želio. Još kao vojnik upisao je tečajeve za IT specijalista, cijelu svoju ušteđevinu od 50 tisuća kuna odlučio je dati na obrazovanje, dao je otkaz, no nije odmah mogao pronaći posao. Ali nije želio odustati. Dobio je posao u Algebri i u pet godina otkako je prihvatio posao prošao je put od predavača, preko voditelja katedre do voditelja studija sistemskog inženjerstva.
- Maksimalni trud sam uložio za promjene u svom životu. Sve sam podredio tom cilju i nisam želio odustati. Jer, to je ipak najlakše - odustati - počeo je Silvio svoje predavanje zatvorenicima.
Pokazuje im sliku golog kamenja.
- Što vidite - pita ih.
- Kamen - odgovorio je prvi na što su se ostali nasmijali.
- Mrtvu prirodu - rekao je drugi. Opet su se svi nasmijali.
- Mogućnost - odgovorila je treća.
Na sljedećoj fotografiji su zlato, bakar, silicij.
Neki su odgovorili da vide novac, drugi pak da vide drago kamenje, a jedan je vidio - razvoj.
Treća je prikazivala space shuttle koji leti u nebo.
- To je budućnost, to je konstantni rast - javili su se oni hrabriji.
- Upravo to. Čovjek je krenuo ni iz čega, no svojim znanjem i vještinom je uspio nešto napraviti. Čovjek je zaslužan za to - objašnjavao je Papić dok su zatvorenici šutke gledali. Primijetili su da su na njegovim slajdovima malim slovima napisana i tri citata Ive Andrića.
“Želite mnogo, težite smjelo i daleko i visoko, jer visoki ciljevi otkrivaju i umnogostručuju snage u nama.” “Htjeti daleko i željeti mnogo, kada je riječ o postavljanju nesebičnih ciljeva, nije grijeh, nije opasno.” “Pogrešno je i opasno udariti sebi suviše blisku metu jer to znači iznevjeriti i sebe i druge, ostati dužan životu...”
Teško djetinjstvo u Istri
Mnogi su s pažnjom slušali i životnu priču 43-godišnjeg Borisa Ružića koji za sebe kaže da budan sanja jer živi svoj san. Ružićevo djetinjstvo nije bilo san. Bio je dječak iz siromašne obitelji iz srednje Istre i često ga upravo zbog toga život nije mazio.
Ipak, obiteljske vrijednosti o radu, poštenju, trudu i upornosti danas dobro pamti i upravo zahvaljujući tom radu, rekao je onima koji su ga slušali, mogao je poslije kreirati svoj život.
- Bitno je zavoljeti sve što vam se u životu dogodilo. Jer, jedino tako možemo kreirati svoj život - govori Ružić. Zatvorenici nisu samo slušali. Zanimalo ih je kako uspjeti, kako se probiti, a htjeli su i glasno reći s kakvim se problemima susreću. - Živimo u muškom svijetu gdje znanje i želja za radom nisu uvijek dovoljni. Uvijek se gleda dob, gleda se spol, na razgovorima se traže diplome, odmah te odbiju ako imaš tetovažu. Odbijali su me, a da nisu provjerili kakav sam radnik - objašnjavala je svoju priču.
Ružić mi nakon predavanja kaže kako život može zadiviti na pozitivne načine, ali isto tako nam može i slomiti srce.
- Lekcije života uz koje rastemo i gradimo svijest pomažu nam da procvjetamo u osobu za koju smo se uvijek nadali da ćemo i postati. Trebamo znati nositi u sebi i gubitke koji ostavljaju trag u nama, a zahvaljujući baš njima, gubici nas mijenjaju i oblikuju na neugodan životni način. No, onda opet skočiš u vodu pa plivaš ili - potoneš. Dano ti je da odabereš - slikovit je Ružić.
Dok Ružić priča, Mirko Kovčalija se okreće oko sebe. Gleda u zatvorenike, sluša ih kako sudjeluju u razgovoru s predavačima i poslije će mi reći kako je jasno da dio zatvorenika traži promjenu. Kako onu ljudsku, duboku u sebi, tako i onu profesionalnu.
Kako do posla?
Dio zatvorenika koji su slušali pokušava prekvalifikacijom zanimanja doći do nekog posla nakon izlaska. Neki žele u ličioce, neki u kuhare, u pčelare, konobare, ratare, voćare, zidare.
- Sve im se to upisuje u radnu knjižicu, a mi vjerujemo da će naći svoje mjesto u društvu.
Upravo o tome kako planirati novu karijeru i kako početi ispočetka pričale su Tanja i Valentina. Njihov nastup, koji bi se mogao opisati pod egidom “kada promijenimo pogled na svijet, onda počinjemo vidjeti druge stvari”, imao je vrlo jasan cilj: motivirati i inspirirati zatvorenike. Dati im informacije koje mogu učiniti onaj “klik” da promijene pogled kojim gledaju na stvari i na prilike koje im se otvaraju u životu, a koje su im možda stalno “ispod radara” jer gledaju nešto drugo, s istom “sistemskom greškom” stvorenom kroz uvjete odrastanja i vlastito iskustvo.
- Okrenite se jedni prema drugima i recite osobi do sebe što vas je život naučio, koje su vaše mane, koje su vaše prednosti, što biste voljeli reći 31. prosinca 2019. Planirajte, iskoristite vrijeme dok ste ovdje - obratila se okupljenima.
I priča je krenula. Da je vrijeme dopuštalo, pričali bi satima. Neki su spominjali svoje vrijednosti, kako dobro crtaju, kako bi se bavili kuhanjem, kako bi zasnovali obitelj. Oni koji su slušali, klimali su glavom, kao da odobravaju ono što im njihov trenutačni sustanar želi reći, dopunjavali su zajedničke odgovore. Neki su se smijali, a nekima je osoba kojoj su se okrenuli bila - pravosudni policajac.
Tanja i Valentina svjesne su kako je za stvarne promjene u čovjeku potrebno organizirati dulji program, koji može pratiti cijeli boravak osobe u zatvoru, kako bi se u osobi pokrenuo proces promjene i kako bi se izgradila, podržala i očvrsnula nova osobnost.
David Skoko pažljivo je slušao njihovo predavanje, kao i prisutni zatvorenici koji su jedva dočekali da svoju priču ispriča ovaj ribarev sin. David je prije nekoliko godina sudjelovao na projektu udruge Roda kroz koji su u ženskom zatvoru Požega opremili malu kuhinju i odradili nekoliko kuharskih radionica u odjelu za rodilje i majke, s ciljem edukacije majki o načinu kvalitetne prehrane rodilja i djece rođene u zatvoru. Ovaj put priča je bila drugačija.
Skoko im nije govorio o svojim uspjesima, nije govorio o karijeri, slavi ni novcu. Pričao im je o manama i pogreškama koje su ga jednom dovele do ruba. Pričao im je o Domovinskom ratu u kojem je bio kao 18-godišnjak i u kojem je prošao i Bljesak i Oluju, o izgubljenom ponosu, ali i o nesebičnoj ljubavi njegovih najbližih koja ga je vratila u život.
- Trudim se raditi stvari na koje će moja djeca biti ponosna. Samo to - rekao im je 42-godišnji chef.
A publika je upijala svaku njegovu riječ o mladosti, o demonima, o buntovništvu, o potpori, o životu, i mnogi su se vjerojatno prepoznali u tome, posebice kada se Skoko prisjećao vremena nakon rata, tučnjava i krađa, ali i o odležanoj kazni zbog demona koji su ga proganjali.
- Tada sam se osjećao kao prazna vreća, kao netko tko je bio ustrašen - pričao je Skoko koji je nekoliko puta naglasio da danas zahvaljuje svojoj obitelji na potpori koja ga je izvukla na pravi put.
- Oprostite - javio se jedan od zatvorenika - gledam vaše kuhanje i baš mi se sviđa to što radite. Ja bih želio biti kuhar, baviti se time, pa me zanima imate li vi diplomu.
Ponos, a ne strah i sram
- Da, dobio sam je prije četiri godine, nakon što sam se 16 godina bavio ugostiteljstvom. Imao sam sreću da su me kroz ugostiteljstvo roditelji maknuli s ulice i ja sam inspiraciju pronašao na tom putu. Jer, izabrati pravi put ovisi samo o nama - odgovorio je.
Nakon izlaska iz Remetinca David, Boris, Silvio, Tanja i Valentina priznaju mi kako je dan u Remetincu bio izazovan, kako su svojim primjerom željeli poručiti da se isplati promijeniti, kako vrijedi pokušati činiti stvari koje će u čovjeku izazvati ponos, a ne strah ili sram.
I ne samo u njima, dodaju, nego i u njihovim najdražima.
1 u 4 milijuna, online serijal Jutarnjeg i Mastercarda, napravljen u produkciji Native Ad Studija Hanza Medije, pratilo je više od 770 tisuća ljudi na jutarnji.hr, Otvorenom radiju i drugim kanalima. David Skoko, Boris Ružić i Silvio Papić jedni su od 12 ljudi u serijalu 1 u 4 milijuna koji su napravili životni i poslovni zaokret i započeli nešto neprocjenjivo. Za njih stvari nisu bile nemoguće ni prepreke nesavladive. Oni su pokazali da se u Hrvatskoj može uspjeti ostvariti svoje snove - i da svatko od nas - uz puno truda, odricanja i ulaganja - može biti 1 u 4 milijuna. A nekoliko stotina građana javilo im se u potrazi za konkretnim savjetima kako promijeniti karijeru i život. I to je tek početak. Serijal 1 u 4 milijuna nastavlja se uskoro...