Radionice i predavanja uspješnih menadžera zapadnjački su običaj koji je naša poslovna zajednica, očekivano, kao i sve druge zapadnjačke običaje, strastveno prigrlila. Veliko je zanimanje za gostovanja vođa i vizionara modernog biznisa u hotelu Antunović ili Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Pohlepni mladi ljudi iz cijele regije dolaze slušati kreativne direktore velikih internetskih kompanija. Slavnim chief executive officerima domaći ekonomisti hodočaste u većem broju nego slijepi i uzeti franjevačkim karizmaticima koji liječe polaganjem ruke. Naši najbolji rukovodeći kadrovi plješću i ridaju od ushita slušajući čudesne ispovijedi prodavača životnog osiguranja iz Lincolna u Nebraski. Entuzijast koji je u podrumu roditeljske kuće u predgrađu Sacramenta razvio aplikaciju za iznajmljivanje bicikla, a danas ne zna šta će od para, svojom je nevjerojatnom životnom pričom tako uzbudio prisutne da su jednog apsolventa visoke poslovne škole iz Drniša uhvatili u zadnjem redu kako masturbira.
U jednu riječ, naš narod naprosto obožava kad im nekakav američki opsjenar i hohštapler s PowerPoint dijagramima i hands free mikrofonom dođe predstaviti svoju originalnu metodu, dvanaest koraka, ili pet zakona, ili jedanaest staza, ili šesnaest lekcija, ili osam trikova, ili devet tajni kako u pola godine namlatiti grdni novac, ali jednako vrijedne savjete zapravo možete čuti i od jednoga našega Hrvata. I ovdje ima možda i okretnijih poslovnih čarobnjaka, genija čije bi riječi i postupci pravilno usmjerili mnoge djevojke i mladiće željne ništavnih materijalnih dobara. Pogledajte samo Tomislava Horvatinčića, propalog građevinskog poduzetnika i višestrukog prometnog ubojicu, kojega je objektiv fotoreportera uhvatio na moskovskom stadionu, na polufinalnoj utakmici, gdje je prigodno odjeven u modri dres reprezentacije bodrio naše dečke na travnjaku.
Takav netko nadahnjujući je primjerak poduzetničke vitalnosti usprkos nebrojenim nedaćama. Takva snaga i čvrstina, to je za mene, braćo i zemljaci, hrvatski čovjek. Upravo u modroj majici s grbom Nogometnog saveza trebao bi u konferencijskoj dvorani kakvog periferijskog hotela menadžerskim poletarcima u krivotvorenim Bossovim odijelima predstaviti svoju poslovnu filozofiju. Jer, vidite, prije samo nekoliko dana mogli smo čitati kako se od žalosnih ostataka jednog Horvatinčićeva poduzeća na sudu namiruju brojni vjerovnici. Oni ukupno pitaju šezdeset šest milijuna, a naš junak im je na računu ostavio, nemojte se sad smijati, sto četrdeset dvije tisuće i dvjesto sedamdeset kuna. Vratit će naposljetku nula zarez dva posto duga. Za ostalih dvedeset devet zarez osam vjerovnici, ako baš inzistiraju, mogu od Horvatinčića dobiti jedan otmjeni vritnjak ručno izrađenom talijanskom cipelom od dvije hiljade eura.
Kad netko nasadi mnogo ljudi za mnogo para, očekivali biste možda da će ga ispuniti krivnja, da će postati usamljen, tjeskoban, zaključati se u kuću, zamračiti prozore i skamenjeno zuriti u omču što se zlosutno njiše na lusteru. Jednom takvom očajnom tipu, pomislili biste, ne bi bilo ni do čega. Vazdan mnijući o svome besmislenom, uzaludnom i sramotnom životu, ne bi se ni sjetio nogometa. Sasvim bi mu promaknulo da su Luka Modrić i dečki u polufinalu. Ali tako ne razmišljaju pobjednici. To je socijalističko prenemaganje koje ne pripada poduzetničkoj eliti, Tomislavu Horvatinčiću, Zdravku Mamiću i drugim uglednim menadžerima bliskim vladajućoj stranci. Kad si nekome ostao dužan, ustvrdio bi možda Tomislav Horvatinčić na predavanju pod naslovom “Navike uspješnih ljudi”, to nije vaša briga, nego onoga koji vam je lakovjerno dao novac. Pristojno je dopustiti vjerovniku da s vremena na vrijeme nazove i plače o svojem teškom životu i gladnoj djeci, ali ne može vas ipak u svakoj prilici uznemiravati. Bože dragi, pa naši igraju! Nabijete i njega i njegovu gladnu djecu, zna li on kako je skup roaming u Rusiji?
Ne može se posao voditi osjećajma, objasnio bi Horvatinčić zadivljenoj publici. A on, vjerujte, zna što su osjećaji. Imao je potresnih trenutaka, gazio žene automobilom u Zagrebu i talijanske jedriličare gliserom u šibenskom akvatoriju, ali nikad nije dopustio da mu takve svinjarije pokvare njegove male svakodnevne gušte u krvavo pečenom bifteku, čaši prvorazrednog crnog vina, druženju s lijepim ženama ili vrhunskom nogometu. Cmizdravi, cendravi, kenjkavi i slinavi nemaju što tražiti u biznisu. Stisnite zube i otrpite udarac, poručuje ovaj navijač. Život ide dalje. Okrenite se lijepim stvarima umjesto da po cijele dane kukate, nja, nja, nja, jadni Francisco i Marinella Salpietro. Bolje recite, lako je Franciscu i Marinelli Salpietro. To jest, bilo bi im lakše da su preživjeli jer se Italija nije ni plasirala na Svjetsko prvenstvo...
Tako u mojim mislima govori onaj Tomislav Horvatinčić kojega smo u modroj majici s grbom Nogometnog saveza vidjeli na tribini moskovskog stadiona, muškarac kojega ni milijunski dugovi njegovih propalih poduzeća, ni smrti koje je skrivio automobilima i brodovima, ni ijedna treća, takva nekakva manja neugodnost nije u srijedu navečer omela u uživanju u nogometnoj predstavi. Njega bih pokazao našim ekonomistima mnogo prije slavnih chief executive officera iz New Yorka i kreativnih direktora iz Palo Alta, jer od njega, zapravo, treba učiti. Taj ravnodušni, moralno anestezirani Horvatinčić, to je biznis u Hrvatskoj, takvima pripada budućnost ove zemlje, ako ova zemlja uopće ima ikakvu budućnost