Jedan dječak iz Imotskog cijelo je ljeto nakon osmog razreda, dok su se njegovi vršnjaci kupali u Modrom jezeru i igrali na PlayStationu, pisao knjigu o Bleiburgu.
Priča o petnaestogodišnjem povjesničaru izašla je prije nekoliko dana u novinama koje držite i, zapravo, nije tako neobična kao što vam se u prvi trenutak možda učini. Ona, naprotiv, vjerodostojno svjedoči o pubertetskoj prirodi naše povijesne znanosti. Mladi je Imoćanin povijest stavio na pravu mjeru. Uvjerljivo je dokazao kako je za povijest kakva je danas u Hrvatskoj, povijest koju nam tumače autoriteti poput Ive Banca, Ante Nazora ili Zlatka Hasanbegovića, dosta imati osnovnu školu.
Što je bilo jučer
Takva povijest, pubertetski nezrela, svadljiva, plačljiva i iracionalna, nemoćna je objasniti čak i događaje koji su takoreći jučer bili. Pogledajte samo nesretnu HOS-ovu ploču u Jasenovcu i ustaški pozdrav na njoj i trud koji navodno ozbiljni ljudi ulažu da nam jedno doba, koje nam je svima još živo u uspomeni, prikažu drukčijim, kako se bezočno izvrću i zamućuju događaji kojima smo osobno svjedočili i koji su, napokon, dokumentirani u bezbrojnim novinskim člancima i televizijskim isječcima.
Nekoliko poznatih činjenica. Vrijedi ih se podsjetiti jer se stalno zaboravljaju. Bio je rat i Hrvatska je napravila vojsku koja se, očekivano i nemaštovito, nazvala Hrvatska vojska. Hrvatska je vojska, općenito gledajući, bila jedna uzorna vojska, organizirana, strukturirana, sve kako je red, s pješaštvom, topovima i tenkovima, s mornaricom i avijacijom, vojnom policijom i inžinjerijom, s intendantskom službom koja je donosila ručak u rovove i sanitetom koji je ranjenike ambulantnim kolima prebacivao iz rovova u bolnice, s vodnicima, satnicima, bojnicima, pukovnicima, generalima i vrhovnim zapovjednikom Franjom Tuđmanom.
Deseci tisuća hrvatskih muškaraca i žena borili su u Hrvatskoj vojsci, s državnim grbom na kapama. Tko god se, takoreći, javio, s dvije ruke i dvije noge i razmjerno duševno zdrav, Hrvatska vojska mu je dala čizme i pušku. S druge strane, dio je njih, neizmjerno manji, bio u stranačkoj vojsci Hrvatske stranke prava, Hrvatskim obrambenim snagama, skraćeno: HOS-u.
Hosovci nisu ratovali pod državnom zastavom, niti s državnim grbom na kapama, niti su državu samu, Republiku Hrvatsku, u avnojskim granicama, po duši govoreći, osobito poštovali. Sve je to njima bilo nekako bezveze, mlako i napola.
Službena Hrvatska vojska nije bila dovoljno dobra za hosovce, a za neke je zacijelo vrijedilo i obrnuto, da oni nisu bili dovoljno dobri za Hrvatsku vojsku jer su bili, blago rečeno, sumnjivog duševnog zdravlja. Bili su nacionalistički fanatici, lude i spadala, brijali na ustaše, vikali 'za dom spremni' i maštali o Hrvatskoj do Drine, Zemuna i Novog Pazara u Sandžaku. Nije ih se ipak mnogo, borilo na Drini i u Sandžaku. Sasvim precizno, nije se borio ni jedan.
U novinskim i televizijskim arhivama ostalo je mnogo tragova o izvaninstitucionalnom ili čak protuinstitucionalnom djelovanju hosovaca. Oni nisu priznavali vrhovnog zapovjednika Franju Tuđmana. Dapače, pravaški uglednici i osnivači i vođe Hrvatskih obrambenih snaga Tuđmana su u proglasima otvoreno nazivali izdajicom i kukavicom, a ni Tuđman, recipročno, nije imao lijepe riječi za pravaške jastrebove i čađave neoustaše.
Strahovito bi se uzrujao kad bi mu spomenuli HOS. Žalostio se kako su kratkovidni il nedobronamjerni zloupotrijebili domoljublje nekih valjanih hrvatskih mladića, upozoravao kako njihov fanatizam našem narodu ništa dobro ne može donijeti.
Paranoičan kakav je bio, Tuđman je čak dao naslutiti kako sumnja da su mu hosovce podvalile strane obavještajne službe da ocrne našu pravednu borbu za državnu neovisnost pred međunarodnom zajednicom koja samo čeka da ovdje netko počne vikati 'za dom spremni'.
Rasturio ih Franjo
I onda su jednoga dana napokon institucije, kako bi rekli, napravile svoj posao. Zanimljivo, onih su ratnih dana institucije bile djelotvornije nego četvrt stoljeća kasnije, u miru. Država se obračunala s HOS-om nama danas nepojmljivom brzinom, snagom i odlučnošću.
Tuđman je dao razoružati stranačku paravojsku. Razjurio je moderne ustaše dok si rekao keks, a tko je od njih želio i dalje braniti zemlju, morao je pristupiti Hrvatskoj vojsci, staviti pravi, državni grb na kapu i početi pozdravljati nešto mlađim hrvatskim pozdravima.
Čak i oni koji nisu bili Tuđmanovi obožavatelji, pozdravili su ovaj čin. Nije ih mnogo plakalo za hosovcima. Narod je, generalno, 1992. godine bio bistriji nego danas, činjenice su mu nešto značile, a povijest nije bila dječja priča.