Vlast u Slunju nedavno je za ravnatelja gradske knjižnice namjestila vodoinstalatera. Hadezeovca, dakako. Gradonačelnik, također hadezeovac, ne misli da je ovime ništa neprikladno učinjeno. Upozorava kako ni za njegov posao ne treba nikakva kvalifikacija. Dapače, ponosno ističe kako bi on znao upravljati gradom i da ima samo osam razreda osnovne.
Dulje od desetljeća nisam bio u Slunju, ali spreman sam na neviđeno povjerovati u ovu tvrdnju. Gradovi u kojima je HDZ na vlasti često izgledaju kao da ih vodi netko tko ima samo osnovnu školu. Pa i bez ikakve škole. A jasno mi je i zašto slunjski gradonačelnik ne drži kako mu nedostaje obrazovanja. Vidio sam mnogo puta, kao i vi vjerojatno, kako su neškolovani samouvjereni. Oni znaju sve što trebaju znati. Čovjek nema pojma što je propustio naučiti dok ne počne čitati, a kad jednom počne čitati sa svakom sljedećom knjigom u nelagodi i sramoti otkriva kako je strašno njegovo neznanje. Što više čita, sam se sebi čini sve neukiji.
Veliko je to prokletstvo i gotovo bih žalio onoga slunjskog vodoinstalatera kojega su nedužnog stavili između tisuća prašnjavih sveski. Jednostanični organizam, savršeno ispunjen svojim prostim, hadezeovskim postojanjem, posegnut će možda jednoga dana slučajno za nekim naslovom na polici, ruka će mu nehotice poći za Turgenjevom, Dickensom ili Proustom, pogled će mu neoprezno pasti na kakav Hemingwayev roman ili Čehovljeve humoreske, ili na memoare Winstona Churchilla, privući će ga razigrana naslovnica “Djece kapetana Granta”, “Kroz pustinju i prašumu”, “Bijelog očnjaka” ili “Winnetua”, i nebesa će mu se iznenada rastvoriti, otkrit će mu se nepoznata ljepota i dobrota, upoznat će odvažne i strastvene junake što nesebično ginu za plemenite ciljeve i njegov će mu se dotadašnji život učiniti nedostojan, kukavan, uzaludan i glup.
Ivice, jesi tu?” zvat će ga žena lupajući po zaključanim vratima Knjižnice, a on će s druge strane gristi šaku da mu se ne otme jecaj dok čita “Ptice umiru pjevajući”. Pozvat će prijatelje na kotlovinu i na kraju ih ostaviti gladne. Očaran pustolovinama grofa Monte Cristo, Toma Sawyera ili dječaka iz Pavlove ulice, budala će zaboraviti okrenuti kremenadle. Propast će nesretnik načisto. Jednom kad ga ugrabi Pearl Buck, Knut Hamsun, Marguerite Duras, Czeslaw Milosz, sir Walter Scott, Norman Mailer, Thomas Mann, Aleksandar Sergejevič Puškin i Miljenko Jergović, hadezeovca više neće vidjeti ni u kladionici, ni na memorijalnom malonogometnom turniru Gojko Šušak, ni na misi za domovinu, ni u sportskoj dvorani dr. Franjo Tuđman, na izravnom prijenosu emisije Lijepom našom, ni igdje drugdje gdje hadezeovci inače provode kratkotrajne i rijetke i dragocjene trenutke svoga slobodnog vremena.
Ali, zapravo, mogao bih zamisliti i suprotan slučaj, da se netko u nas zaposli kao šef knjižnice, a da nikad, ni prije ni poslije toga, ne pročita ništa. Da svaki dan hoda kraj najvećeg književnog blaga čovječanstva kao kraj turskog groblja, ne osjećajući ni srh znatiželje. Slova ga jednostavno ne uzbuđuju. Ne može zadržati pažnju nad tekstom. Nakon nekoliko rečenica kapci mu padaju. Prije kraja stranice krene jednolično i tiho hrkati, a knjiga mu iz obamrlih ruku tresne na pod. Dogodi se to često hadezeovcima.
Ustanovilo se tako da je prije čitava četiri mjeseca, još početkom lipnja, Ante Ramljak, izvanredni povjerenik Vlade Republike Hrvatske, sa stranim investitorima potpisao ugovor za kredit na više od milijardu eura. Ugovor je obiman, više od dvije stotine stranica dug, a u cijelom spisu ima ih tisuću i petsto, ali opet, valja to koncentrirano pročitati, pa i nekoliko puta. Nitko se odrastao i razuman neće zadužiti na takve zastrašujuće pare, a da se podrobno ne upozna s uvjetima.
Ipak, prije nekoliko dana novinar Jutarnjeg lista u ugovoru je našao neke neobične i kontroverzne stavke za koje odgovorni u Vladi, sva je prilika, nisu znali. Kad su ih iznenadili s kamerama i mikrofonima, djelovali su zatečeno. Zar to nije ludo? Ni premijer Andrej Plenković ni ministrica Martina Dalić, koji su Ramljaka poslali u Agrokor da spasi tvrku koja bi čitavu zemlju mogla ekonomski potopiti, nisu ustvari imali pojma što je ovaj potpisivao.
Plenković će se možda, kao u jednom ranijem slučaju, ispričati kako ta stvar nije “prinesena njegovoj pozornosti”, ali ja bih rekao da on ni inače nije osobiti ljubitelj pisane riječi. Znate kako je to, širok rječnik i okretnost u jeziku može se steći samo na jedan način - čitanjem. Čitanje se ne može preskočiti. Ničim se ne da nadomjestiti. Prevali li tkogod preko usta nešto tako nakazno i rogobatno kao što je “prineseno mojoj pozornosti”, opravdano je posumnjati da se taj nije često družio s knjigom. Ne bi, napokon, bilo ni prvi put da visoki dužnosnici naslijepo potpisuju koještarije. Pa i nekadašnji je ministar financija Ivan Šuker jednom u nastupu dječje iskrenosti priznao da nije čitao ugovor o prodaji dijela Ine mađarskom MOL-u.
Hadezeovci zbog nečega ne čitaju i to je uvijek nevolja, i kad potpisuju ugovor na milijardu eura i kad valja imenovati ravnatelja Gradske knjižnice u Slunju. U HDZ, kako se čini, primaju samo ako niste čitali lektiru. Otkriju li vam da ste pročitali “Brezu” Slavka Kolara, po Statutu vas mogu izbaciti iz stranke. Ostane li njihova vlast još koju godinu, zaboravit će i čitati i pisati. Valjat će ovdje preventivno organizirati tečajeve opismenjavanja, da zastupnici nakon saborskih sjednica ispunjavaju pisanke velikim tiskanim slovima, od crte do crte: “IŠLA MAŠA U ŠUMU.” Ostane li HDZ, Hrvati će uskoro ugljenom crtati životinje na zidovima pećina.