Živa se rasprava povela između dvojice predsjedničkih kandidata. Zoran Milanović s plakata je poručio da je rat gotov, a Miroslav Škoro mu odgovorio da nije, i pravo se naljutio zbog toga. Sav se od rodoljubnog gnjeva zajapurio jer on valjda i danas prolazi kroz taj užas, piše Ante Tomić za Slobodnu Dalmaciju.
Kao što Bill Murray u poznatom filmu nebrojeno puta proživljava isti dan, budi se u istoj hotelskoj sobi, gdje na tranzistoru na noćnom ormariću svira ista pjesma, “I Got You Baby” Sonnyja & Cher, i Miroslav Škoro, kad god zorom u postelji otvori oči, sluša istu prokletu vijest da je pao Vukovar.
Zarobljen u jednom povijesnom trenutku, on desetljećima jednako počinje dan, bosim nogama napipava papuče na podu pored kreveta, u suzama psujući Jugoslavensku narodnu armiju i četnike koji su slomili otpor branitelja, pa odlazi do prozora, razmiče zavjese i gleda kako se diže sunce nad Pittsburghom.
I nije to neobična pojava kao što bi se možda nekome sa strane činilo. Mnogi ovdje žive s ratom. Ne daju da im ugine. Brižljivo ga njeguju, plijeve, gnoje i zalijevaju. Rat je daleko najbolje što im se dogodilo.
Propalo im je poduzeće, karijera, brak, propala su im pluća od pušenja, sin na fakultetu, krov na kući, regal u primaćoj sobi, lim na podu starog Forda Escorta, propala je, napokon, država, ali rat se još drži kao nov, ispod čekića. Okrenu ključ, a on upali iz prve, kao grom. Kao da su ga jučer kupili.
Rat sijede nema
Nitko živ ne bi rekao da je taj rat skoro trideset godina prošao. Rat je kao mladić. Nijednu sijedu nema. Rat još stane u rebatinke koje je nosio u četvrtom srednje.
Sredovječni branitelji marširaju proćelavi i trbušasti, drhtavih mesnatih podvoljaka, slaveći vječno mladi rat i ne dopuštajući ni svojoj djeci da je nešto važnije i veće od njega, da djeca imaju neke svoje borbe i svoje, drugačije, današnje heroje. Svi moramo živjeti u istom “beskrajnom danu”, u nepromjenjivom, okamenjenom, trajnom sada, s kalendarom od studenog devedeset prve na zidu, i bez ostatka sudjelovati u jednoj grobljanskoj predstavi sa svijećama i križevima, gdje su žrtve postale nešto sporedne.
Rat, zaista, ne traje još zbog žrtava, da bismo se sjećali mrtvih koji leže pod zemljom, već stoga što živi nemaju značajnijih postignuća novijeg datuma. Nakon ratne pobjede u kolovozu devedeset pete gotovo sve što se ovdje dogodilo bio je beskrajni niz bolnih poraza.
Što bi netko poput Ivana Penave, na primjer, istaknuo kao svoj uspjeh da nema rata? Čime bi se on mogao pohvaliti da je unaprijedio život Vukovaraca? Da nije svakodnevnog, mučnog raspaljivanja neprijateljstva između Hrvata i Srba, pomislili biste da on spava u kancelariji. Pet godina na čelu grada prošlo mu je bezveze, zakurac, u prkosnom lupanju šakom u prsi.
Što bi gledali?
O čemu bi i predsjednički kandidat Miroslav Škoro, pa i Kolinda Grabar-Kitarović govorili da nema rata? Šta bi gledali na Hrvatskoj televiziji da nema ratnih dokumentaraca? To je valjda ono što zovu guslarska tradicija: čitav je repertoar desnice na jednoj jedinoj struni od upredene konjske dlake.
Rat, zatim, ne prestaje i da bismo živjeli u jednom povišenom raspoloženju, u jednoj živčanosti od neprijatelja. On služi ideološkom discipliniranju nacije, mobilizaciji svih naših ljudi, od dječice u vrtiću do penzionera u staračkim domovima. Svi moraju doći u Vukovarsku ulicu s upaljenim kineskim lampionom od četiri kune i devedeset devet lipa. Ne dao vam bog da ne dođete. Ne dođete li, netko će to svakako vidjeti i zabilježiti.
Najbolje je možda da stavite novu profilnu sliku na Fejsu s lampionom u Vukovarskoj i tako otklonite svaku sumnju sa sebe, jer takvi događaji služe za prepoznavanje izdajnika i otpadnika, tu se trijebi zdravo hrvatsko žito od srbočetničkog, udbaškog i masonskog kukolja.
Rat isključuje druge i drugačije, njegova je tjeskobna atmosfera savršeni saveznik diktature. Ako ste čitali “1984.” Georgea Orwella, pamtite možda da tamo bjesni beskrajni rat između Oceanije i Eurazije, jednako kao što Miroslav Škoro tvrdi da trideset godina ne prestaje u nas.
I to možda nije najgore što nam se moglo dogoditi. Naučili smo se živjeti pod uzbunama i granatama, u stalno istom “beskrajnom danu”. Međutim, nakon nekog vremena neizbježno nam se nameće jedno pitanje. I dosta je neugodno to pitanje jer dovodi u pitanje naše proslavljeno junaštvo i našu nenadmašnu vojničku pamet. Dakle, ako rat još nije završio, kako znamo da smo mi pobijedili?