Istraživanje je otkrilo da su na predsjedničkim izborima glasači s osnovnom školom većinom glasali za kandidatkinju Hrvatske demokratske zajednice. Ali, nije to bogzna kakva novost. Potvrdilo se nešto što smo odavno znali. Istinska je snaga takozvane stožerne hrvatske stranke u neobrazovanima, u lošim đacima, u nekadašnjim mangupima iz srednje ugostiteljske, koji su umorni od noćnog provoda tiho hrkali u magarećoj klupi, i u njihovim blajhanim i natapiranim djevojkama koje bi samo povremeno, nanoseći ružičasto sjajilo za usne, preko malog okruglog ogledala pogledale nastavnika za katedrom i u sebi rekle: “Ajme, koji kreten!”
Ako je netko dolazio u školu samo s jednom malom bilježnicom, uzdužno presavijenom i nemarno uguranom u stražnji džep traperica, on će za večerom mnogo godina kasnije, na godišnjici mature, vjerojatno biti najgrlatiji domoljub među vama, najnepomirljiviji prema Srbima. Zajedno s jednom, koje se slabije sjećate jer je u drugom razredu ostala trudna i prekinula školovanje, a koja je danas strastvena moliteljica, ogorčena na Istanbulsku konvenciju, seksualni odgoj i cijepljenje djevojčica protiv spolno prenosivih bolesti.
Na svim dosadašnjim izborima u to smo se osvjedočili. Ni statistike ni karte ne lažu, HDZ bez iznimke pobjeđuje u siromašnijim, ekonomski zaostalim dijelovima domovine, među seoskim stanovništvom sa srednjom i nižom stručnom spremom ili, još najbolje, bez ikakve stručne spreme. Općenito gledajući, potpora Hrvatskoj demokratskoj zajednici obrnuto je razmjerna stupnju obrazovanja glasača. Što su manje knjiga pročitali, oni će u višem postotku izabrati nekoga poput Josipa Đakića i Alojza Tomaševića. To je postalo tako notorno da već i roditelji plaše djecu: “Ne budeš li dobro učio, glasat ćeš za HDZ”.
Hadezeovske vlasti nemaju zaista nikakvog razloga graditi škole po provinciji. Ako načelnik općine baš nema šogora ili kuma s građevinskim poduzećem, kojemu će lukavo namjestiti javni natječaj, dopustiti mu da nerazumno napumpa troškove i na kraju s njim podijeliti plijen, školska zgrada u centru sela je čisti gubitak. Gola šteta za HDZ. Hadezeovcima je u najboljem stranačkom interesu ulagati u sportske kladionice pokraj škola i ukidanje zakona da se maloljetnici ne smiju kladiti.
Ponavljači, dosljedno i ustrajno ocijenjeni nedovoljnima od vrha do dna stranice u dnevniku, koji su svoje skromne intelektualne potencijale uložili samo u studiranje vjerojatnosti da Everton u gostima pobijedi Southampton, a Arsenal u sudačkoj nadoknadi izvuče bod protiv Manchester Uniteda, to su hadezeovske uzdanice, njihovi najodaniji ljudi, pouzdana glasačka mašina koja slijepo, mehanički zaokružuje brojeve ispred njihovih imena, to je ona “prava Hrvatska”, o kojoj je predsjednica u predizbornoj kampanji govorila.
Ali, ne! Čekajte trenutak! Dragi gledatelji, ukazao se još netko. Hadezeova je kandidatkinja neočekivano zijanila drugi mandat na Pantovčaku i svi su se učeni i iskusni u vrhu ove stranke složili zašto se to dogodilo. Nemaju nimalo sumnje u to. Njihovi su glasači, kratko i jasno, prevareni. Mnogi na koje je HDZ na svim dosadašnjim izborima mogao tvrdo računati, ovaj su put, čini se, bili drsko zavedeni od lažnih proroka. U prvom su krugu glasali za Miroslava Škoru, a u drugome poništili glasački listić jer su bili izmanipulirani i zbunjeni.
Pomućene pameti. Izgubljeni i dezorijentirani. Ima ih možda koji se jedva i sjećaju predsjedničkih izbora. Sve im je u nedjelju ujutro kao u magli prošlo. Pamte trenutak kad su u Osnovnoj školi Mile Budaka predali legitimaciju biračkom odboru i trenutak kojih dvadesetak minuta kasnije, kad su u kafiću s druge strane ulice drhtavom rukom ustima prinijeli čašicu loze, a sve između im je kao gumicom obrisano.
Dogodilo se nešto totalno čudno, zaprepašćujuće, nečuveno u političkoj povijesti cijeloga ljudskog roda. Lažni proroci zaveli su glasače sa srednjom i nižom stručnom spremom. “Šit, tko se tome mogao nadati”, jadikuju ovih dana Andrej Plenković, Željko Reiner i Gordan Jandroković, “tko je mogao i zamisliti nešto takvo, da će slabije obrazovani biti zavedeni i izmanipulirani? Da će netko prevariti ljude bez škole? Pa, nemreš bilivit!”
Kako bilo, tu su sada dvije političke opcije koje se argumentirano, zrelo i odmjereno obraćaju istim glasačima iz pasivnih krajeva. U očekivanju idućih parlamentarnih izbora mogao bi se možda od toga natjecanja napraviti izvrstan reality show, s jedne strane Miroslav Škoro i njegova buduća stranka, Hrvatska tamburaška stranka prava, a s druge Andrej Plenković i HDZ, da u gumenim čizmama, skakućući između blatnjavih lokava, obilaze slavonske, ličke i vlaške zabiti i umiljavaju se manjkavo pismenim domoljubima u specijalnom izdanju emisije “Ljubav je na selu”.
Njihova borba za loše đake, već se sada može naslutiti, bit će grčevita i bespoštedna. Jer naklonost glasača sa srednjom ili nižom stručnom spremom ne može se, razumije se, dobiti opreznim, promišljenim, istančanim porukama. Ne možete im se udvarati kartama za operne premijere, pozivnicama za večeri poezije i otvaranja izložbi. Otimajući se za životni prostor, desničari će se mlatiti širokim zamasima, bez mnogo uglađenosti, divlje i prostački. I Andrej Plenković i Miroslav Škoro će prije idućih izbora posegnuti duboko, grebati po dnu i podići mnogo mulja odozdo. Kad jednom počnu, trebat će svakako potjerati djecu na spavanje. To neće biti program za mlađe od osamnaest.