Posljednjih smo godina mnogo čitali o zlostavljanjima slabijih, užasne priče kako su svećenici nasrtali na ministrante, nastavnici na učenike, treneri na gimnastičarke, filmski producenti na glumice, i premda su se ti zločini događali na različitim zemljopisnim širinama i u drugačijim socijalnim i ekonomskim prilikama, mnogo je zajedničkog bilo među njima. Zlostavljač je često bio stariji muškarac, besprijekorni očinski tip, samouvjeren, imućan, mudar i zreo, zgodan i duhovit, zračio je autoritetom, mirisao na finu kolonjsku vodu. Lakovjerna žrtva nije ni slutila kakvo je on čudovište, ugodna joj je bila pažnja nekoga odraslog i moćnog, sviđali su joj se darovi, sve do jednog trenutka kad se krupna dlakava ruka kao slučajno spustila na njezino bedro.
Do jučer vesela, živahna i otvorena, žrtva je iznenada i preko noći postala šutljiva, otresita, udaljila se od obitelji i prijatelja. Vratila bi se iz škole ili crkve, s treninga ili filmskog snimanja i zaključala u svojoj sobi. “Ljubavi, šta ti je?” pitali bi je najmiliji kucajući na vrata, a ona ne bi odgovarala. Misleći da joj nitko neće vjerovati kroz što prolazi, strahujući od osvete moćnog starijeg muškarca, žrtva je patila u tišini, bezglasno je jecala sklupčana na postelji, krila svoj pakao u sebi i tek poslije mnogih mjeseci, katkad i godina, skupila bi hrabrost, pobijedila strah i gađenje od same sebe i pobunila se protiv svoga zlostavljača.
“Ne može se više šutjeti”, rekao je prije nekoliko dana drhtavim glasom vukovarski gradonačelnik Ivan Penava na naslovnici Hrvatskog tjednika, i bio je to prvi glas o strahotama koje je ovaj hadezeovac doživio pod vlašću Andreja Plenkovića, stravičnim tjelesnim i duševnim mukama koje je otrpio od svoga stranačkog šefa i predsjednika Vlade.
Treba svakako pozdraviti njegov odvažni istup, iako je nešto neozbiljno da je on objavljen u novinama. S mališanom je, mišljenja smo, prvo trebala razgovarati pravobraniteljica za djecu u pratnji njegova roditelja ili skrbnika. Trebalo je dovesti socijalnog radnika i psihologa pa i, vjerojatno, obavijestiti policiju. Zatim, kad su ovakve osjetljive okolnosti, žrtvi je vjerojatno teško i govoriti o svim pojedinostima. Neusporedivo bi lakše bilo da su vukovarskom gradonačelniku dali papir i drvene boje da nacrta kako je zlostavljan ili, još bolje, da Ivan Penava na lutki pokaže šta je Andrej Plenković neugodno i ponižavajuće tražio od njega.
Svejedno, dobro je da je Penavina priča, ovako ili onako, došla u javnost. Da se Plenkovićeva pozicija nije u posljednje vrijeme nešto poljuljala, ne bi se vjerojatno ni znalo da nam Penava, siroče, nešto taji. Plenković se činio kao samouvjeren, imućan, mudar i zreo, zgodan i duhovit, besprijekorni očinski tip za kojega hadezeovci imaju samo riječi hvale. Svi su mu se tako smiješili i umiljavali da nitko ne bi ni pomislio da tkogod od njih šuti i skuplja u prsi, stiska zube da mu se ne otme jecaj zbog načina na koji nasilnik vodi i stranku i državu.
I ova se pojava, stariji će se čitatelji sjetiti, gotovo bez iznimke ponavlja sve od samih početaka Hrvatske demokratske zajednice. Od Franje Tuđmana preko Ive Sanadera do Andreja Plenkovića, konzervativnu demokršćansku stranku obično vodi jedan stariji muškarac, razborit i pravedan patrijarh kojega ponekad čak i zovu ćaća. Njegov se autoritet ne propituje. Sijedog se predsjednika sluša nepogovorno kao Staljina, on je nepogrešiv poput Svetog Oca. Hadezeovci prosto ne mogu riječima izraziti kakva im je sreća slijediti jednoga takvog darovitog, bogomdanog vođu koji o svemu misli umjesto njih.
Ali, samo dok ćaća ne umre, završi u zatvoru, izgubi izbore ili na neki drugi način ostane bez moći i utjecaja. Od tog trenutka konzervativni kič kao s letaka katoličkih udruga raspada se u prah. Odjednom doznajemo da je slika sretne obitelji okupljene oko oca bila lažna, predsjednik je zapravo bio nesnosan despot, autoritarno čudovište koje im je grubo gušilo slobodu govora i mišljenja, zlostavljač koji ih je divlje bičevao obješene lancima za strop u podrumu stranačkih prostorija na Trgu žrtava fašizma.
Na svim novinama i portalima podigne se hajka, vrlo nalik hajkama ako uhvate biskupa da je neprilično dirao ministrante ili filmskog producenta da je po hotelima ganjao glumice, po čitavoj Hrvatskoj demokratskoj zajednici krene ogorčeni “me too” pokret. Bespomoćni, maloljetni i nejaki napokon skupe hrabrosti progovoriti kako ih je voljeni vođa neštedimice gazio. Vrijeme je sazrelo, “više se ne da šutjeti”, poručuju pikzibneri s naslovnica opskurnih tjednika, izokola se natječući za najvišu dužnost u stranci ili barem preporučujući budućem predsjedniku.
Izašao je tako Ivan Penava, kao i Miro Kovač i Davor Stier. Javio se, na zaprepaštenje mnogih, i Karlo Ressler, mali dječak kojega je Andrej Plenković, činilo se, najviše ljubio, i javit će se još stotine kako se unutarstranački izbori budu približavali i kako među članovima bude rastao zanos da će se HDZ osloboditi, da dolazi divno vrijeme u kojemu će svatko od njih moći kazati štogod mu je na pameti, kritizirati koga god mu je volja. Potrajat će to sve dok ne izaberu novoga predsjednika, a taj će, ne sumnjajte, biti kao svi dotadašnji, stariji muškarac, besprijekorni očinski tip, zračit će autoritetom i mirisat na finu kolonjsku vodu, a hadezeovci će ga se bojati kao crnoga đavla.