Summit lidera 27 država članica Europske unije u rumunjskom Sibiuu bio je zamišljen i najavljen kao jedan od ključnih, povijesnih skupova na kojemu bi se pokazalo zajedništo i zacrtale smjernice za budućnost EU nakon Brexita. Otkad je predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker najavio da će se na Dan Europe 2019. u tom rumunjskom gradu održati prvi postbrexitovski summit, uslijedile su pripreme strategija za razvoj EU pod naslovom “Road to Sibiu”.
Nema sumnje da će lideri pokazati zajedništvo i složiti se u lijepo sročenoj zajedničkoj izjavi o ključnim prioritetima EU u sljedećih nekoliko godina. To što će izjava biti općenita i štura pripisat će prirodi tako važnih izjava. One pokazuju duh zajedništva i političku volju, a na osnovi njih se poslije pripremaju i usvajaju odluke kojima se cilj konkretizira.
No, nekoliko se problema pojavilo na “putu prema Sibiuu”. Prvi je taj da se Brexit nije dogodio kako je bilo predviđeno. Dakle, Ujedinjena Kraljevina još je formalno članica EU u trenutku kad se lideri ostalih 27 članica sastaju bez nje. Da stvar bude još bizarnija, i Britanci će glasati na europskim izborima za nešto više od dva tjedna. Nedavno, dok se još vjerovalo da će se Brexit dovršiti prije ovih izbora, mogućnost britanskog sudjelovanja na njima predsjednik EK Juncker nazvao je “povijesnim vicem”.
Sam summit održava se tijekom rumunjskog predsjedanja, u vrijeme dok u toj državi traje unutarnjopolitički sukob neviđenih razmjera, a u političkom su ratu i Vlada i predsjednik države. No, kako Rumunjska nije jedina članica EU koja ima problema s vladavinom prava, pa i borbom protiv korupcije, to i ne predstavlja neki veliki problem za EU koja pomalo postaje imuna na takvo stanje u državama članicama. Bitno je pokazati zajedništvo kad je riječ o smjeru kojim treba krenuti.
To jedinstvo vjerojatno neće dugo trajati. Bit će na iskušenju već dva-tri dana nakon europskih izbora. Prva potencijalna svađa mogla bi biti ona oko budućeg predsjednika Europske komisije. Stvar je otišla predaleko u nametanju načela Spitzen-kandidata tako da je bez velikih političkih sukoba teško odustati od toga. Htjela to ili ne, njemačka kancelarka Angela Merkel morat će podržati Manfreda Webera, kandidata Europske pučke stranke, za Junckerova nasljednika na čelu Europske komisije. Upravo da bi, zajedno s predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem, pružila potporu Weberu, Merkel će sudjelovati na skupu u Zagrebu. No, liberali, a njih je podosta među šefovima država ili vlada u Europskom vijeću, ne žele više taj model izbora predsjednika EK. U tome imaju snažnu potporu francuskog predsjednika Emmanuela Macrona. Kada je neka država protiv nekog kandidata, onda se radi na tome da se to protivljenje povuče. Ali kada su protiv Francuska i Nizozemska, tu teško ima povratka. Da bi ispitao teren, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk organizirat će neformalnu večeru lidera EU odmah nakon europskih izora, a izbor predsjednika Komisije samo je početak političke trgovine u kojoj će se dijeliti brojne ključne funkcije u tijelima Europske unije. Ponovno će se miješati zemljopisni, ideološki, spolni i drugi kriteriji. Gledat će se da niti jedna država nema prevelik utjecaj, da nešto dobiju i nove članice, postigne ravnoteža istok-zapad-sjever-jug. Koliko god to čudno zvuči, kvaliteta kandidata u tome će biti manje bitna.
A pravi izazov zajedništvu slijedit će tek kada se bude pregovaralo o konačnom višegodišnjem proračunskom okviru EU za razdoblje 2021-2027. godine. Stavovi o tome treba li veći ili manji proračun, manje ili više novca za koheziju, treba li uvjetovati korištenje fondova vladavinom prava i zbrinjavanjem izbjeglica, bili su toliko različiti da se nije ni pokušalo premostiti te razlike. Iako je bilo najavljeno da će se taj okvir usvojiti prije europskih izbora jer, kako je rekla njemačka kancelarka Merkel, “nakon njih će biti teže”, to se nije dogodilo. A 15. godišnjica velikog proširenja EU bila je dobra prilika za prisjećanje koliko su nove članice profitirale od tog članstva. Poljska je, primjerice, udvostručila svoj BDP za 15 godina i od EU u tom razdoblju dobila blizu 200 milijardi eura. Naravno, ona je i pIaćala u proračun, ali je bez sumnje veliki korisnik. Dobro su prošle i sve ostale bivše komunističke države. To sada koriste i stare članice, koje su neto uplatitelji u proračun, kako bi podsjetile da je solidarnost dvosmjerna ulica i da ne treba više davati novac onima koji ne poštuju standarde EU i ne žele dijeliti teret migracija.
Po ovom se pitanju situacija u Europskoj uniji ne mijenja bitno. Solidarnost i zajedništvo uvijek se potvrde političkim deklaracijama, ali čim na stol dođu brojke i podjela političkih funkcija, stvari se mijenjaju.