Neznano je kako je to točno bilo, ali nije teško rekonstruirati. Marko Skejo je te 1996. navratio u MORH, negdje u Splitu, i na oglasnoj ploči vidio oglas. Na oglasu je pisalo: Iznajmljuje se poslovni prostor. Za siću. Soba 17, na kraju hodnika desno - a tako je, kune se onaj električar koji je u sobi 16 mijenjao žarulje, pisalo na oglasu. Trebalo je samo sastaviti ponudu, pričekati javni natječaj i preuzeti poslovni prostor za 1400 kuna. Tako je i bilo.
Nije valjda da ga je netko nazvao na mobitel i rekao da ima baš za njega super stvar, prostor u Zagrebačkoj? MORH je iznajmljivao poslovni prostor u Zagrebačkoj ulici veličine 81 m² za oko 1400 kuna. Bilo je to odmah nakon rata, ekonomija u komi, ljudi u depresiji, branitelji pod krevetom drže bombe i mitraljeze, ganjaju potvrde za uznapredovali PTSP, prebrojavaju se kao da će izvesti tri iskrcavanja u Normandiju, a Marko Skejo je odlučio biti poduzetnik, čovjek koji će sam držati vlastitu sudbinu u rukama. I navratio u MORH, poznato okupljalište biznismena.
U ostatku svijeta poduzetnici se okreću tržištu, razmišljaju kako doći do toga što mogu prodati, ali uvijek ima onih koji znaju prepoznati priliku, kao Marko Skejo. Nitko zdrav ne bi pomislio da bi MORH mogao imati neki poslovni prostor u centru Splita, pogotovo ne 1996., jer MORH je, zna se, Ministarstvo obrane. Ministarstvo obrane ima skladišta, vojarne, hangare za avione i helikoptere, topove i mitraljeze sa sklopivim mitraljeskim gnijezdima, automatske puške, uniforme i vojničke čizme, ali s time nije na tržištu pa da bi imalo neki poslovni prostor, dućan veličine 81 četvorni metar. Nije na tržištu, osim ako je MORH.
Jer MORH ima i sve što mu ne treba, od popisa srpskih stanova pa do poslovnih prostora za dućan usred Splita, kao prava nekretninska agencija. Naravno, trgovac Skejo nije imao što čekati bolju priliku. Nije to 36ax+45ay-28x-35y. To Skejo ne zna. Evo, ako ga danas netko sretne, neka ga slobodno pita. Ne zna. To je matematika, srednjoškolska, nije biznis. Zbrojio je tako Skejo ono što je trebalo zbrojiti, potpisao ugovor, dobio ključ od dućana i krenuo put Zagrebačke.
A prostor, idealan za dva dućana, ofarba se u dvije ruke, i uz to, pregradi u dva dućana. Isto, a duplo. A onda je, sunce li mu njegovo, stvar otišla kvragu. Biznis nije išao. Bagra nije kupovala. Štedjeli su, baš na njemu. Dok na kraju Skejo nije morao izaći iz prostora, jer čemu dućan kada ništa ne ide. Da je barem u Marmontovoj, ali tamo je sve bilo skuplje. A ničega MORH-ova. Da ne uvene u depresiji ili ne daj Bog, emigrira u zemlju gdje će morati raditi za strance, posvetio se Skejo povijesnom hobiju, propagirajući uspomene na ustaše, a poslovni prostor, da ne propadne, dao dalje u najam. Isto, za neku siću, 9000 kuna.
Razumljivo. Nije to 14ax+21ay-10x-15y. To Skejo isto ne zna. Skejo je izračunao da ako MORH-u plati najam 200 eura, a iznajmi za 1250 eura mjesečno, to se zove biznis, profit i prilika koju bi samo idiot propustio, a on to nije. Dok ga nisu tužili. I prvostupanjskom presudom objasnili da je riječ o običnoj prevari, da su Skejo i supruga mu Jadranka nezakonito, jer nisu smjeli dati prostor u podnajam, u roku od tri godine zaradili 245 tisuća kuna.
Napravili su Skeje budalu od MORH-a, sprdali se s institucijom hrvatske države i samom Hrvatskom. Rugali se naivcima koji znaju matematiku, a iseljavaju se u Irsku, i mirno i sretno u perinu, madrac ili onu knjigu “Povratak Filipa Latinovicza” spremali po soma eura mjesečno. Tri godine. Ako se nešto zove ratno profiterstvo, onda ovako izgleda.