Svaka se mirnodopska vojska priprema da vodi prošli rat. JNA je osnivala partizanske divizije Teritorijalne obrane, a Francuska između dva rata gradila Maginotovu liniju. Hrvatska vojska nabavila je, pak, i na vojnoj paradi u Zagrebu prikazala rashodovane njemačke pancer-haubice PzH2000 koje, teoretski, imaju domet od 40 kilometara. Dobro bi nam došle u prošlom ratu! To je mrcina od 55 tona, preteška za prijevoz NATO-ovim transportnim avionom i za pontonske mostove koje posjeduje HV. Dok se ne modernizira, domet joj je samo 15 kilometara. Toliki ima i stara sovjetska 2S1 Gvozdika koja je sad u upotrebi. Razlika u cijeni je enormna - njemačka Debela Berta košta 4,5 milijuna dolara po komadu, a Gvozdika - 22.000 dolara. Čemu, dakle, služe ti njemački mega-panzeri? Da se prikažu na vojnoj paradi kako bi izazvali udivljenje svekolikog pučanstva, produbili ponos i pojačali nacionalnu samosvijest uoči najvažnijeg događaja u našoj maloj domovini na rubu Europe - parlamentarnih izbora. U svim je medijima vojni mimohod u Zagrebu prikazan kao uzoran primjer “nacionalnog jedinstva”. Ostvaren je, navodno, na tribinama, gdje su se politički vođe jedan drugome uljudno smješkali, iako se vidi na kilometar da se ne podnose, i to do granica fizičke revulzije, te da su spremni sve učiniti da političke neprijatelje kompromitiraju i unište. Nacionalno jedinstvo ostvareno je samo u plitkoumnosti medijskih izvješća, koja su se natjecala u ispraznom fraziranju i plasiranju providnih gluposti.
Jedina svrha vojne parade u Zagrebu bila je da Vlada prikaže autoritet dan uoči očekivanog “bastinada” u Kninu. Upućeni promatrač pritom je mogao steći jasan uvid u sve prikrivene odnose... Iako protiv predsjednice premijerov PR-tim vodi kampanju u svim kontroliranim medijima, nadasve onima internetskim, koji se financiraju preko Ministarstva kulture iz televizijske pristojbe, ona je sve popularnija, a on sve nepopularniji. Josip Leko, kojega sad guraju u prvi red kao “rezervnog suverena”, nije izgubio ništa od svoje beznačajnosti s kojom se i probio u prve stranačke redove, a zatim na visoke državne funkcije. Njega je Milanović instalirao za glavnog tajnika kad je počeo rat protiv ostatka rukovodstva pa mu je bio potreban netko bez ikakve političke težine.
Leko je bivši pravobranilac samoupravljanja, Račanov intendant, koji mu je pribavio stan prodavši partijsku vilu na Bledu. Postao je predsjednik Sabora kad je umro Boris Šprem, koji je u SDP stigao iz ureda Stipe Mesića na Pantovčaku. Šprem se ispisao iz Komunističke partije čim je izgubila vlast, kao i Ivo Josipović, ali su se poslije, s povratkom Račana na vlast, vratili da preuzmu visoke funkcije. Od takvih ljudi sazdana je danas nomenklatura SDP-a, ne računajući ministre koje je Milanović našao krstareći po jaskanskim, zagorskim i slavonskim vinskim cestama u doba dok se još služio isluženim Passatom šefa poštene opozicije.
Druga je svrha mimohoda bila, očito, da se politički reetablira vojno vodstvo sastavljeno od tridesetak zastarjelih generala i admirala. Ne treba ti sprema kremljologa da u “nacionalnom jedinstvu” na tribinama jasno uočiš kako se generalitet svrstao pod okrilje Vladinih dužnosnika, iako mu je nadređena jedino predsjednica koja će im gotovo svima, kada dođe trenutak, potpisati ukaze o umirovljenju. I Ante Gotovina je u svim svečanim i potonjim neformalnim okupljanjima što ih je zabilježila kamera, više boravio među svojim starim i novim prijateljima poput Kotromanovića i Milanovića s kojim je išao u ribe, nego sa stamenim hadezeovcima koji su se držali mrko i domoljubno, a pogledima kao X-zracima strijeljali vladinovce. U tom političko-partijanerskom “minglu” isticao se panama-šešir Vladimira Šeksa. Demonstrirao je da još nije sasvim politički upokojen. Stipe Mesić pokazivao je da ga se ne može izbjeći, a Josip “Đoli” Manolić da je vječit poput etruščanske mumije u Arheološkom muzeju na Zrinjevcu.
Obljetnica Oluje obilježavala se vojnim mimohodom, ali u govorancijama slale su se poruke pomirenja u Srbiju gdje su proglasili dan žalosti zbog izgona Srba koji je uslijedio poslije te akcije. Od 1991. otišlo ih je iz Hrvatske sveukupno 380.032, ne računajući 131.002 Jugoslavena koji su se pretopili u druge narodnosti. Najviše ih je istisnuto iz - Zagreba (26.858) i iz Rijeke (10.445), naravno u apsolutnim brojevima, a ne relativno, relativno najviše iz sela koja su potpuno ispražnjena, pa je to sad Smaugova pustoš. Iseljavanje se ubrzalo u mandatu sadašnje Vlade - otišlo je oko 25.000 Srba koji se, navodno, boje povratka HDZ-a na vlast. No, u doba posljednje HDZ-ove Vlade, koja je, zapravo, bila hrvatsko-srpska koalicija, s potpredsjednikom iz Pupovčeva SDSS-a, počeli su se vraćati. Primarni uzrok ponovnog egzodusa je, naravno, ekonomski jer odlaze i Hrvati. Hrvatska se u posljednjih dvadeset godina smanjila za 511.034 stanovnika. Ali, za političku klimu, kao i za ekonomske trendove odgovorna je nadasve - Vlada. Ekonomija joj je primarna domena i po tome treba ocjenjivati njen rad. No, kakve to ima veze s vojnim mimohodom? Bit će da ima…
Koliko je parada koštala? Ne u izravnim troškovima, nego bilancirano kroz gubitke koje će pretrpjeti hrvatska najveća poduzeća koja zavise od pristupa tržištima u regiji?
Z ašto je Hrvatska uopće primljena u Europsku uniju? Ne zbog svoja dva posto u kapacitetu kontinentalne ekonomije. Hrvatska privreda ionako zaostaje - u dubinskoj krizi, ona levitira na rubu grčkog scenarija, koji obećava nova superkomunistička doktrina koju priprema SDP-ov think-tank na čelu s Antunom Vujićem. Radi u pozadini pragmatične predizborne kampanje koju vodi jedan neopisivo skup američki konzultant s vlastitim lokalnim timom od četiri čovjeka. Hrvatska je primljena u EU zbog stabilnosti regije, radi svoje “balkanske misije”. Zadatak joj je da djeluje mirotvorno i integrativno, da prenosi poruke europske politike koju, međutim, sama nije usvojila. U sukobu je sa svim susjednim zemljama, no nadasve s Njemačkom i nalazi se u međunarodnoj diplomatskoj izolaciji još od afere Perković. Je li ojačala svoje europsku poziciju organizacijom vojne parade koja se, doduše, nije doimala previše beligerentno, jer je režirana kao kombinacija smotre folklora i festivala zabavnih pjesama?
Na momente bilo je i komično, kao kad su se pojavile sve one pandurske i ilirske straže, na konju i pješice, u stiliziranim uniformama nepostojećih postrojbi, pa čak i neka “djevojačka straža” u folklornim krinolinama... Između svih tih atrakcija vojska je djelovala malo deplasirano. I sama je glumila povijesnu postrojbu iz proteklog rata, koji se vodio prije četvrt stoljeća. Sadašnji rat vodi se na bliskoistočnim i dalekoazijskim bojištima. Dok je vojska marširala ispred Lisinskog, ISIL je zarobio jednog Hrvata. Koliko će vojnika HV biti spremna detaširati u Siriju kad NATO ondje za nekoliko mjeseci stupi u borbu? Ova Milanovićeva i Lovrićeva suhozemna mini-velesila s pomoćnim folklornim odredima ne čini se prikladnom za te misije iz sadašnjosti i budućnosti.