Tri nevolje zadesile su sukcesivno hrvatsku politiku, a čini se da još nitko nije osvijestio što se, zapravo, dogodilo, zašto i u čemu je osnovni problem…
Prva je neprilika bilo uhićenje nekoliko visokih časnika Hrvatske vojske pod optužbom da su skrivili ratne zločine prije više od 20 godina u Orašju. Nije sporno da je zločina prema civilima ondje bilo, doduše neusporedivo manje nego na drugim bojištima po Bosni, ali je upitno i bitno gdje vodi komandna vertikala. Optuženi pripadnici HVO-a slušali su svoj Glavni stožer u Posušju, ali trupama na tom terenu zapovijedao je tada iz Slavonskog Broda stožer Operativne grupe Posavina, korpusna komanda Hrvatske vojske. Tu sad počinje jako kompliciran zaplet. Posavina je pala, evakuirana je i praktično zauvijek izgubljena za Hrvate koji su se iselili te danas sačinjavaju jednu moćnu iredentističku skupinu, jaku i organiziranu poput hercegovačke zajednice koja egzistira s obje strane državne granice. Nikad se neće dogoditi da se oko nekog političkog pitanja u Hrvatskoj ili u Bosni Hercegovci i Posavljaci nađu na istoj strani. Posavljaci smatraju da su izdani i prodani i da je teritorij koji su HV i HVO čvrsto kontrolirali Tuđman ustupio u zamjenu za strateški dobitak na jugu, na pravcu prodora prema Dubrovniku.
Pitanje Posavine, zločina, odgovornosti i nadležnosti jedno je od najsloženijih i najosjetljivijih - teško je zamisliti stvar koja bi u većoj mjeri mogla destabilizirati hrvatsku vladu dok se pokušava baviti temeljnim pitanjima ekonomije, o kojima ovisi sudbina zemlje. Sudom BiH koji je optužio Hrvate iz Orašja ne upravljaju sarajevska čaršija ili stranka Bakira Izetbegovića, nego je dio mehanizma međunarodne prinude, koji kontrolira američka ambasada u Sarajevu. Ako je praktično iz čistog mira iz ladice izvučen “oraški slučaj” koji bi po nekom logičnom prioritetu neriješenih ratnih zločina u Bosni dospio između 50-og i stotog mjesta, bilo je to, dakle, upozorenje da je počinjen neki ozbiljan prijestup, koji će se brutalno sankcionirati.
Hrvatska vlada u tom je času bila angažirana u jednoj diplomatskoj prekograničnoj ofenzivi u Bosni, gdje su otputovali premijer Plenković i njegov ministar vanjskih poslova Stier pokušavajući kod bosanskih Hrvata zagovarati mirno, dugoročno rješavanje uzroka njihova političkog nezadovoljstva. Treba iskoristiti proces europskog pristupa da se njihov položaj iz temelja promijeni, objasnili su Plenković i Stier, a teško je zamisliti kako bi se to moglo ostvariti drukčije nego nekim oblikom federalizacije zemlje.
Tu su Plenković i Stier stali na nagaznu minu. Oni su, naravno, potpuno u pravu. Teoretski i načelno, te su ideje legitimne i europske, što ne znači da su dopustive u realpolitičkom prostoru Bosne, koja se nalazi pod međunarodnom skrbi. Ondje je dopušten transfer novca zaljevskih vlasnika koji preuzimaju značajne zemljišne površine, mnogobrojne lokacije gdje se grade naselja zatvorenog tipa, dok u Sarajevu, navodno, trenutačno studira oko devet tisuća arapskih studenata. U Banju Luku nesmetano prodire ruski utjecaj, u Republici Srpskoj oni su važni investitori. No, import europskih političkih ideja u Mostar tretira se kao kontraband jer ne ulazi u tenzorski račun velikih sila. Europa, naime, nije velika sila. To znaju svi diplomati koji imaju iskustvo real-politike.
Druga nedaća koja je u brzom slijedu zahvatila hrvatsku politiku bio je slučaj Ukrajina. Kao iskusni operativac EU, povezan u Komisiji na pravim mjestima, Plenković je za svoj prvi vanjskopolitički pothvat odabrao Kijev, oslanjajući se na iskustvo europskog izvjestitelja iz te zemlje, u kojoj će politika europskog jedinstva propasti ili se pretvoriti u višu formu zajedništva. Ideja da tu Hrvatska i u najmanjoj mjeri pridonosi ili prednjači uzbudljiva je i fenomenalna pa bi joj trebalo posvetiti cijelo nacionalno biće. Borba protiv nasljeđa komunizma u Ukrajini omogućila bi ispravno profiliranje hrvatske domaće politike, a promjena horizonta utjecala da se otkloni najveća prijetnja našem opstanku - provincijalizam, parohijalnost, neupućenost u svjetske trendove u razdoblju svjetske globalizacije. To da Hrvatska sudjeluje u izvozu europske superiorne “ideologije” liberalizma na Istok blistavo je pregnuće te istodobno zanimljiva prilika za hrvatsko poduzetništvo - kao što smo nekoć otvarali Moskvu, sad bismo mogli Kijev - ali da se u tome postigne neki uspjeh i ne pretrpi velika šteta, potrebna je vrlo promišljena akcija. Reakcija Moskve na hrvatsku inicijativu bila je strašna - za sada u sferi retorike. U Moskvi, gdje još nije prihvaćen agreman ambasadora (a dođe li, tko zna hoće li i kada biti prihvaćen), Hrvati imaju status parija. Prijedlog koji je Plenković dao u Ukrajini - da se iskoriste hrvatska iskustva mirne reintegracije Podunavlja na ukrajinskom Podolju - sledio je krv u žilama diplomatskih promatrača. U jednoj ambasadi u kojoj sam o tome usput razgovarao bili su tom izjavom osupnuti, gotovo ljubomorni na njezinu luđačku smjelost jer znaju kako je odjeknula kod Rusa kojima je zazvučalo kao ponuda da kapituliraju i mirno se uklone s ukrajinskog teritorija kao Milošević s hrvatskog... Je li Plenković u pravu? Jest, apsolutno. Trebamo li biti ponosni na njegov istup? Trebamo.
Ali što onda tu nedostaje? Pa nedostaje neki real-politički okvir koji kod takvih smionih diplomatskih akcija moraju pružiti druge institucije državne vlasti, djelujući u nekom koncertiranom skladu. Prije tog posjeta Ukrajini trebalo je nešto odigrati u Moskvi, diplomatski ili kulturno, dodijeliti neku plaketu ili odlikovanje nekome u Rusiji tko je zaslužan za unapređenje odnosa ili iskazati poštovanje za neku rusku instituciju, tekovinu ili ono do čega im je jako stalo, znači zaigrati na slavensko zajedništvo ili savezništvo u Drugom svjetskom ratu. Funkcija predsjednice je da razvija takve državne odnose i otvara prostor Vladi da poduzima riskantne poteze - tako rade Slovenci, koji pozovu Putina da otvori crkvicu koju su sagradili Rusi zarobljeni u Prvom svjetskom ratu pa poslije nemaju nikakve probleme iako su uveli embargo... No, kod nas se predsjednicsa utrkuje s premijerom u vođenju dnevne vanjske politike, promovira antirusku Uspravnicu, želi upravljati vojskom i miješa se (posredno) u stranačke odnose, dok je Ministarstvu vanjskih poslova, u kojem bi trebali raditi kurvini sinovi premazani svim mastima, na čelu jedan europski “ideolog” koji se uvježbao u Europskom parlamentu, tijelu bez ikakve moći, gdje se vode samo idejni ratovi. Ukratko, jedna od stvari koje Hrvati ne znaju raditi - a mnogo je takvih - jest umijeće vanjske politike. Osim ideje, za to je još potreban institucionalni i timski rad, za što smo poslovično nesposobni.
Treća nevolja koja je zahvatila hrvatsku politiku bio je diplomatski debakl s odbijanjem suglasnosti na poglavlje o obrazovanju u srpskim pregovorima s EU. Riječ je naizgled bila u nezadovoljstvu mjerama potpore srpske vlade hrvatskoj manjini u Vojvodini, no zapravo je to bio pokušaj da Hrvatska egzercira svoj utjecaj u pregovaračkom procesu te makar simbolično zaustavi Srbiju u europskim integracijama, što je pružilo satisfakciju širokim krugovima desnih birača HDZ-a. Rezultat je bio porazan. Prvo, srpski premijer shvatio je odmah da tu Hrvatska djeluje samoinicijativno i od svega napravio veliki slučaj, uplićući i aferu Čokolinda. Kad je vidio da hrvatska diplomacija svira flautističku solo dionicu koje nema u partituri, Vučić je odmah izveo veliku dramsku predstavu, nazvao njemačku kancelarku i američkog potpredsjednika, koji su se odmah javili u Zagreb i uskoro je Stier s kapom u ruci statirao u Berlinu gdje je njemački ministar vanjskih poslova (predstavnik SPD-a u vladi, da pouka bude jasnija) rekao da će ovaj mali hrvatsko-srpski nesporazum biti uskoro otklonjen, kao što mu je naš šef diplomacije obećao. Hrvatska je odmah zabilježila negativne poene, koji se za sad mogu otpisati kao nesnalaženja, ali greška je učinjena na najgorem mogućem području.