Iskustvo nas uči da hrvatske političare ne treba uzimati ozbiljno, pogotovo kad su u pitanju njihova predizborna obećanja. Kad hrvatski političar kaže da je odlučio učiniti nešto odvažno, velike su šanse da se to neće dogoditi, osim ako to nešto nije iracionalno i štetno. Hrvatski političar načelno ispunjava samo neodgovorna, populistička obećanja. Treba li uopće tražiti dokaze za ove teze?
“Kao predsjednica preselit ću rezidenciju i to u Visoku ulicu gdje sam i počela raditi 1993. godine. Smatram da je to sasvim primjerena lokacija za predsjednicu Hrvatske jer je Vlada ionako i sada plaća, a ne koristi se i zjapi prazna. To će znatno smanjiti troškove mog Ureda. Pantovčak ću otvoriti za građane, za potrebe osoba s invaliditetom, djecu s poteškoćama u razvoju, odnosno za neku sličnu funkciju ili namjenu. Rezidencija na Pantovčaku je socrealističko zdanje koje je sada zapravo zapostavljeno i ono mora biti otvoreno građanima isto kao i Brijuni.” Ovo je citat prekrasnih namjera predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović iz siječnja ove godine. Njezin ured na Pantovčaku u međuvremenu je prestao biti socrealističko zdanje; malo ga je preuredila tako što je po svom ukusu zamijenila pozicije slika na zidovima, dok je bistu Josipa Broza poslala u Kumrovec. I to je bilo to. Smanjenje troškova Ureda nije se dogodilo. Uredi su se u međuvremenu namnožili. Predsjednica ih je počela otvarati u Dalmaciji, Istri, Slavoniji…
Iako se ophođenje predsjednice prema vlastitom predizbornom obećanju ne može uvrstiti u kategoriju lijepog ponašanja, ono je samo klasični primjer predizborno političke doktrine koju trenutačno primjenjuju sve ključne političke stranke. Srž te doktrine je reći sve ono za što mislite da bi se moglo svidjeti biračima, bez obzira na to je li to realno i možete li ostvariti obećano. Izbore u Hrvatskoj malo tko, potpuno je jasno, namjerava dobiti s konkretnim planovima akcija, ako ih uopće ima. A oni koji idu s konkretnim, bolje bi bilo da idu s nečim drugim. Primjerice, Most ili Živi zid. O Živom zidu ne treba trošiti riječi, a za Most se može reći da je velika šteta to što su se nasukali na demagogiju Ivana Lovrinovića, njihovog novog glavnog ekonomista, kojem je, pojednostavljeno prepričano, plan uništiti suvislu monetarnu politiku.
Možda je najniže od svih pala predizborna komunikacija onih koji su se do jučer nazivali “odgovornima”. Kampanja “Hrvatska raste” u kojoj se sunčana autocesta budućnosti simbolički suprotstavlja HDZ-ovoj sumračnoj “Dolini suza” dokaz je kako autori te kampanje vjeruju da hrvatski birači žive u nekoj drugoj, paralelnoj stvarnosti. Nije toliko problem što pričaju o “rastu” u zemlji u kojoj je sve padalo dok su bili na vlasti. Puno je veći problem tog pristupa u tome što je cijela kampanja u osnovi jako široko obećanje da ni u novom mandatu neće činiti ništa državnički, već će se i dalje ponašati politikantski.
Može li se Zoran Milanović zaista iskreno pogledati u ogledalo i reći: “Da, Hrvatskoj u 2016. i 2017. neće trebati politika fiskalne stege nužna za zaustavljanje rasta javnog duga.” Mi tu politiku možemo svjesno izbjeći, ali ćemo u tom slučaju bankrotirati pri prvom značajnijem potresu na međunarodnom tržištu kapitala. Socijalne posljedice bankrota bile bi dramatične.
“Socijaldemokrati” su u svojoj političkoj transformaciji u smjeru Syrize otišli tako daleko da su čak i desnicu pretvorili, sudeći prema javnim istupima, u neku vrstu socijalističke partije. Suvremenog, praktičnog cameronovskog desničarenja koje je dobilo izbore s idejama o racionalnim rezovima, u Hrvatskoj nema, ili ljudi koji vode konzervativne stranke smatraju kako takve “grozne stvari” poput racionalnih rezova ne smiju javno izgovoriti jer “nisu popularne”.
A u kakvoj to “racionalnoj” Hrvatskoj živimo da nam rezovi uopće nisu potrebni? Pa recimo u takvoj da bismo mogli ukinuti sve županije, a njihov novac proslijediti zaista održivim gradovima i općinama. Svi bi profitirali, a mi bismo se riješili vrlo važnih uhljeba poput bivšeg dožupana Alena Baščevana koji je javno priznao kako nije radio ništa dok je primao plaću od 17 tisuća kuna. Međutim, niti SDP niti HDZ tu neće učiniti ništa jer se po svim županijama vlast zapravo svih ovih godina ne mijenja i njihovi uhljebi ostaju - njihovi uhljebi. Zašto je to javni interes? Moramo li i dalje slušati kao bi te iste “povijesne” županije zapravo trebale proširiti izvore prihoda; dobivati novac i od PDV-a i poreza na dobit, a ne “samo” od poreza na dohodak? Na nedavnoj javnoj tribini za tu novu gramzivost županija zdušno se zalagao predsjednik Hrvatske zajednice županija, Goran Pauk.
I ovi izbori su, izgleda, prilika jedino da opet dobijemo vlast koja će A) iznevjeriti obećanja i B) provesti u javnim politikama potpuno iracionalne akcije.
Navikli smo mi na svašta. Tako svaki dan u Zagrebu sjedimo u jutarnjim i poslijepodnevnim gužvama po sat vremena pa nam je postalo potpuno normalno to što smo za milijarde sagradili autoceste tamo gdje u to doba dana prometa uopće nema. Primjerice, južnije od Splita. Zar je tako teško dobiti političara koji će sagraditi vijadukte ili podvožnjake tamo gdje je promet gust te tako riješiti problem svakodnevnih gužvi? Male su šanse za to. U Hrvatskoj će se puno lakše dogoditi da uz neprofitabilne autoceste upravo dovršimo suspektnu prometnicu Zagreb - Sisak i plaćamo svaki kilometar te čudne rute 20 milijuna eura! Neka. Dok čamimo u gužvi u Savskoj, Držićevoj, Slavonskoj…uvijek radosno možemo slušati predizborna obećanja političara koji se hvale da su otvorili još jednu nepotrebnu ili manje potrebnu prometnicu. A za taj isti novac sve ključne prometnice u centru mogle su dobiti novu etažu.
Dodajmo da Jutarnji upravo danas objavljuje priču kako su se političari pohvalili otvaranjem potpuno neisplative elektrane u Sisku.